LEZI U ORMAR

Eto, gledam sliku iz tih davnih dana

Joža Prudeus
E, moj Nikola, Nikola! Ma što Nikola? Nikolice!

Sjećam te se dan-danas, točnije noćas dok ovo tipkam, tebe, jer sam ti davno, doista davno, obećao da ću, ako ikada budem išta piskarao, ugurati te između korica. Zavrijedio si, svaka ti čast! Znaš li ti da si, onih davnih šezdesetih godina, meni spasio glavu? Zaboravio? Ja nisam.

Dopusti, moj plavokosi, sitni čupavko iz petoga razreda, da ispričam čitateljima po istini.

Gdje si, što si, nadam se dobro i, što je najvažnije, zdravo. Tako bih volio da pročitaš ove zajedničke nam spomen-retke, da se sjetiš i potvrdiš. No dopusti da te predstavim čitatelju.

Bio si sićušan, malo viši od najniže klupe u razredu.

Bože mi oprosti, nestašan, živa vatra. Još i gore. Ipak, nikada zločest.

Idemo mi, s tvojim dopuštenjem, a budući da ne znam gdje si i bez njega, jer čitatelji kao čitatelji nemaju previše strpljenja za duge uvode. Što im ja mogu? Pišem kako znam i umijem i kako mi se hoće. Njihovo je pravo retke preskakati, no preskoče li ovu priču, izgubit će puno.

Dakle bješe to sada već davnih, kako rekoh, šezdesetih godina, prve godine mog službovanja u školi.

Mlad, nadobudan učitelj hrvatskog ili srpskog jezika (a što možeš kad je tako bilo), a k tome mislim da sam bio naočit i zgodan za one godine.

Eto, gledam sliku iz tih davnih dana.

Ne samo da mi to bijaše prvo radno mjesto nego i prvo – i odmah razrednik. Gledam sliku, a imena izblijedjela. Tu i tamo pojedince, zasigurno i krivo nagađam, ali kao iz puške pogađam mališana u kratkim hlačicama. Moj Nikolica.

Sjećaš se našeg razreda na Budainki (sibiralizaciju još nisi učio) u Brodu na Savi? Klupe duge, izrezbarene, rasklimane, svaka druge veličine, sklepane očito od njih nekoliko. Pa onda gore one tri rupe za tintarnice. Tronožna ploča, kisela spužva, raspuknuti globus, peć koja je učionicu zimi u pušnicu pretvarala.

Početak rujna. Početak moga službovanja. Taj dan, sjećam se kao da je bilo jučer (takvo se što ne zaboravlja), poigravali smo se rečeničnim dijelovima. Tražili ste ih, i tek manjina (i ti među njima) nije uspijevala u mojim pametnim primjerima pronaći subjekte i predikate. Kiša pada. Trava raste. Krava pase. Tele bleji…

Ide, ide, pa stane.

I onda, sad počinje ono pravo, okrenuh se (To ti je aorist!) ja prema ploči, prema travi, kravi i teletu, kad se zrakom prolomi jedan, onako zdravotarzanski krik:

– Jaooooooooooooooooo!

Pustih ja neka kiša pada, okrenuh se i pogledom upitah tko ili što se zbilo u učionici, neću reći džungli.

– Dakle – zagrmio ja onako početnički – tko, koga i zašto?

– Učitelju – zavapio mališan Nikoli s desne strane – Nikola me ubo šestarom u… (ne sjećam se gdje).

– Nikola, pa jesi li ti…? – tu zastadoh, ugrizoh si jezik da ne izustim koji nepedagoški pridjev.

– Molim, druže, nisam htio! (Sreća tvoja što smo si u ona vremena svi morali biti drugovi!?)

– Sjedi! – odgovorim na to odrješito, te se ponovno okrenem prema ploči na kojoj tele još uvijek bleji da je subjekt.

Vidi, vidi, što je sad ovo. Lagano podižem oči prema stropu i uočim kako iznad mene kruži papirnati zrakoplov iščupan iz nečije bilježnice.

– Molim, neka ustane onaj tko je ovo učinio? – prilično pribrano zamolih.

– Molim, neka ustane onaj – čak nisam ni mislio reći ili ona – tko je uzrakoplovio ovu mlaznu psinu? Neću mu ništa. Dakle?

– Molim, druže, neću više! – ustade i reče, znate tko.

– Nikola, ovo ti je zadnja psina i opomena – priprijetih čak i kažiprstom.

Uzimam spužvu te sa zelene ploče brišem i kravu i travu, dakle nema više ni tko, ni što pasti, prebrišem blejavo tele, brišem kišu koja prestaje padati i dok to činim, činim napor u moždanim vijugama ne bih li smislio koju sličnu rečenicu.

I taman bih još koji časak bio učenicima leđima okrenut dok ne napišem: Mama kuha, a tata radi, dvije rečenice koje su im bile drage i poznate, no jedva stigoh Ma napisati, kadli zapijuče jedna djevojčica:

– Druže razredniče, Nikola me štipa za nogu!

Sirota, vjerojatno od bola i stida nije uspjela ni reći koju, desnu ili lijevu.

Nisam ni zaustio, a Nikola usta i izrecitira, znate već što, uz neznatnu izmjenu:

– Molim, druže, nisam htio! – mislim, kada je baš toliko iskren, neću opominjati glasom i prstom, već sam zavrtio glavom s desna na lijevo i zakolutao očima u obratnom smjeru.

Okrećem se ploči i unaprijed zamišljene subjekte stavljam u funkciju: mama počinje kuhati, a otac nešto raditi.

– Je li vam lijepa rečenica? – zbilja nisam blesavije mogao pitati, no ohrabri me ono jednoglasno i otegnuto:

– Daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

– E, kad je tako, onda bi Ivica mogao reći koliko imamo sada rečenica u ovoj rečenici?

– Mislim, učitelju, dvije i još jedno a – reče Ivica, kojem je ovaj dodatak došapnula Marica.

– Doooooobro, sjedi – rekao sam mu onako preko glave jer gledajući u ploču nisam mogao znati je li odgovorio sjedeći ili stojeći. Ali istog časa saznao sam i to, jer vrisnu Ivica koliko mu grlo nosi, i to onaj visoki ce još s povisilicom:

– Jooooooooooooooooooooooooj! Mamaaaaaaaaaaaaa! Joooooooooooooooj!

Možda je htio i tatu spomenuti, ali istog trenutka ja se okrenuh, i to ovog puta pogledom točno ciljanim prema Nikoli jer bilo bi doista naivno pomisliti da je on izvan ove svinjarije.

– Nikola, što si učinio? – rekoh izravno da spriječim okolišanje.

No s raskvašenim očima pretekao ga Ivica:

– Molim, druže, dok sam ja ustao, on mi je ispod, oprostite, dupeta stavio… – i zarida gorko.

Malo pretjeruje i on, kao i ja u opisivanju ove tragedije.

Činjenično stanje bilo je jasno kao sunce iz jedne proširene rečenice s priložnom oznakom mjesta.

Dakle Nikola je Ivici na klupu stavio ili smjestio jedan čavlić, poznatiji kao rajsnegla, i to u trenu dok je Ivica nakratko ustao.

I sad, logično, čim je sjeo, spomenuti mu se objekt zapiknuo u debelo meso, što je ljepši izraz negoli onaj koji Ivica upotrijebio.

– Časna pionirska riječ, molim druže, neću više – odlučno izrešeta Nikola, misleći kako ću ja sada pasti na ČPR i povjerovati.

– I ja mislim da više nećeš – zagrmim ja – dođi, smjesta ovamo!

– Molim, druže, neću vi… – nije stigao ni još jedan slog izreći, a ja ponovih, dva akorda više:

– Smjesta ovamo!

I zamislite, Nikola skrušeno došao pred mene. A što sad?

Ajme, zašto sam ga sebi pozvao? Što učiniti? Nešto moram. Bilo što, jer što će razred o meni misliti. Mislit će, jasno, da nemam pojma zašto vičem i što radim.

Drhturi preda mnom sićušni Nikolica, trepće okicama ko šojka na jugovinu (narodna izreka), a meni kroz glavu sijevaju rješenja, ali nijedno pravo.

Da se na nj još jednom onako izderem kad mi bude blizu, možda bude djelotvornije?

Glupost, nije Nikola gluh, čuo je on svaki put itekako dobro.

Da ga vratim na mjesto, ispao bih šmokljan, neznalica koji ne zna što učiniti.

Znam, sad će neki čitatelj pomisliti da sam mislio kako bih ga trebao odalamiti. Onako jednu ćušku, pljusku, šamarčinu, šamar, barem šamarčić. Ma ni u snu.

Iako se u ono vrijeme neslužbeno dopuštala i koristila ta mogućnost, ni tada ni ikada, sve do noćas kada ovo pišem, nije mi takvo što ni u peti bilo.

Podići ruku na učenika? Na koga? Na Nikolicu, koji je nešto viši od najniže klupe, a s obje cipele na nožicama nema više od dvadeset kilograma žive vage. Na Nikicu, koji je razrogačio oči u mene?

U tom trenutku zanijemio razred, a situacija takva da se ne zna kome teže: meni ili Nikoli. Jasno meni.

Budući da sam ipak morao u hipu nešto učiniti, učinio sam nešto što je samo meni moglo na um pasti – ormar! To je ono pravo!

Spazih u dnu razreda rasklimani ormar u kojem bijaše svega i svačega, ništa naročito: hrpa bilježnica, kutije s kredama u boji, kojih već odavna unutra nije bilo, papiri za crtanje, dva i pol potrgana trokuta, veliki šestar s jednom polomljenom nogom, bivši kutomjer i tako to…

Uhvatim ja Nikolicu za rame, podigavši ga malo uvis. Tako on, gotovo na prstima, otklima u mojoj pratnji put ormara.

U razredu muk.

Otvorim ormar, kad ono, gle prostora na donjoj polici koliko hoćeš, a kad je Nikolica u pitanju, još bi jedan takav na policu stao.

– Lezi! Lezi u ormar! Leziii!

Iako se imperativ učio tek u šestom, shvatio Nikolica zapovijed i gotovo uletio unutra. Nije štos u brzini kojom je to učinio, nego zaprepastio on mene, a cijeli razred oduševio (čak se i malo prije ubodeni Ivica od smijeha zagrcnuo) kako je radosno, sa širokim osmijehom, prihvatio ponudu.

Dakle leže on, a mjesta koliko još hoćeš, ispružio se, a ja vrata ormaru zatvorio, pljesnuo dlanom o dlan i:

– Tišina! Idemo dalje. Tko će mi reći što će se sada dogoditi ako ovom dodamo ovo…

Nisam stigao ni dodirnuti ploču kad začuh kuc-kuc na vratima.

– Naprijed! Izvolite! – da sam znao tko će se pojaviti, sigurno bih zaviknuo:

– Zatvoreno! Nema nikoga! Ne radimo!

Moram brže pisati, kako zbog čitateljeve znatiželje, tako i zbog Nikolice da ne ostane predugo među moljcima.

Ukratko, na vratima se pojavio direktor škole – drug Mika i, ne morate mi vjerovati, prosvjetni inspektor iz Osijeka, drug Branko B.

Usta razred i otegnuše svi onako kako nikada mi nije bilo milo čuti:

– Zdraaaaaaaaaaaavoooooooo!

– Djeco, zdravo – otpozdravi direktor. – Sjedite, a vi kolega nastavite s radom. Mi ćemo tu u zadnju klupu.

Ma kud baš u zadnju uz, meni danas, povijesni ormar?

Otvori drug inspektor bilježnicu i poče s ploče prepisivati ostatke (hvala Bogu što sam malo prije pola glupih izbrisao).

– Doooobro. Idemo, djeco, dalje. Danas smo dakle ponovili glavne… Što? Glavneeeeeee? – ma glavno je meni da odgovor ne stigne iz ormara.

Tobože raspoloženo, uzšetao se ja razredom, sve rondajući cipelama kako bih možebitne ormarske šumove i škripu prigušio. No očito je moj Nikolica (sunce moje) shvatio da je situacija gusta pa se primirio sto posto. Gotovo kao da nije u ormaru.

Pitam ja, djeca dižu ruke. Znaju i što radi krava i zašto raste trava; mama jasno kuha, tata radi… Ma sve.

Ugođaj u razredu živahan. Raspoloženje radno i radosno. Gotovo kazali­šno uvježbano. A nije. Glumatam ja, a u glavi mi se vrti film – što ako?

Direktorska disciplinska kazna? Ruglo na sjednici? Priče po gradu? Žalba. Tužba Nikolinih roditelja? Široka rasprava na partijskom sastanku?

Ni govora, ako prosvjetni inspektor otkrije tko je pola metra pored njega u ležećem položaju, sigurno će mi još tijekom malog odmora biti vraćena radna knjižica koju sam, novu novcatu, prije ovog sata predao tajnici u tajništvu.

I gotovo, moj Joža, s učiteljskom karijerom. Možeš se slikati s pedagoškom diplomom. Nema tih veza koje bi me spasile, sve da sam i imao koga od svojih u partiji. Čak i da mi je ćaća sekretar partijske organizacije. A nije.

Strelovito mi se u glavi vrti crno-bijeli film. Jedno djecu pitam, a stoto razmišljam. Mislim, recimo, gdje je podvornik?

Zašto ne bi baš danas barem minutu prije lupio batom o zvono?

Zar baš danas mora biti točan u sekundu?

A ako je skoknuo na poštu?

Zadržao se u zahodu?

Ne daj se, mladi nastavniče! Izdrži još dvije i pol minute! Mislim, izdrži Nikica!

– Bim-bam, bim-bam!… – zalupetalo zvono, zakucalo srce u meni.

Ustadoše gosti, inspektor provlačeći se pored ormara (kao da nije mogao izaći s druge strane klupe) uz kiseli smiješak prozbori:

– Djeco, zdravo. Idemo, kolega.

Ma kamo idemo, mislim ja, idite vi samo…

– Odmah. Odmah ću doći, samo da podijelim djeci časopise – kojima ni traga ni glasa u ovoj istinitoj priči.

Uskomeša se razred, hrlim prema ormaru, otvaram vrata, samo što ne grlim malog Nikolicu!

Ma on pojma nema kakvo je junačko djelo učinio.

On ni dan-danas nije svjestan da ja sigurno ne bih učiteljsku mirovinu dočekao da se on nije tako izvrsno u ormaru držao.

Uostalom, da si me čak i nehotice izdao, nikada ne bih, moj Nikolice, ušao ti u knjigu, legao između korica.

A, evo, te sad. Obećah davno, napisah sada.

I kao što si ti onomad mene spasio,  ja bilježeći ovu istinitu, zgodno završenu zgodu, spasih dušu svoju ispunjavajući dano obećanje.

Sjećaš li se, pitam te ako ovo čitaš, što si uzviknuo kada si iz ormara iskočio?

– Jupiiiiiiiii! Baš je bilo guba!

Dopusti da još dvije dopišem:

– Molim, Nikola, neću više. Evo točke.