Martina Miladinović
Jasne oči gledaju na Savu,
dok tihi lahor upravlja mi kosom.
Podnevnom suncu osvrćem glavu,
tim činom, slijepo, pozdravljam se s rosom.
Na tvrđi top glasno riknu.
Zvono Velike crkve se čuje.
Velika misao u meni niknu,
dok mase razgaljenih prolaznika bruje.
Okrznu me vonjki miris što dolazi s teškog mosta.
Grane svoje k’o pokislo perje prostiru nježa drva.
K’o u srpnju, sjajno sunce, moje biće posta,
istom mjerom k’o kad ljubav uzme dušu prva.
Debeli me hlad po čelu dira,
gledajuć’ rijeku kako jezdi.
Slavuj najljepšu mi simfoniju svira,
dok se u tornju stare crkve gnijezdi.
To molitva Dionizu nije,
a ja ni umjetnik, ni luda što dišem.
Ne zna narod što um mali krije,
svome gradu, gradu Brodu pišem.