Bite vurst, može s ajvarom, i kurc kafe
Jadranka Haznadarević
Bila je već prošla ponoć kada se autobus zaustavio ispred restorana u Salzburgu.
Sve je bilo zauzeto osim unaprijed rezerviranih stolova za vozače, koji su imali običaj tu večerat .
Mi putnici, šparglaši, usput bi protegnuli noge, popili kavu, ili nešto pojeli, put je dug, a onih par sendviča obično pojedemo čim potovarimo prtljag i smjestimo se u bus.
U ta dva mjeseca koliko smo radili u branju šparoge, Mare se nije odmicala od mene, osim ako nije morala na toalet, ili ako nije bila riječ o kakvoj klopi.
Nas dvije smo za ostatak ekipe u šali „dva u jedan“ – „um i snaga“, Ja imam pedeset i koji kilogram , Mare sto i koji . Mare „dobro govori njemački“, o kojem ja nemam pojma, a što se tiče snage, ja uspijem završiti sve što ona započme. S toga se nikako nismo mogle sporazumjeti koja je od nas dvije um a koja snaga.
Pošto je veća, i želudac joj je veći a pauza nam jednako traje.
Tako Mare čim smo kročili nogom u restoran, razgrni sve oko sebe glasno mi dobacujući:
-Brzo zauzmi mjesto!
Neugodno mi, uši mi se zažarile, ne smijem se ni praviti da ju ne čujem jer je uporna i ponavljat će mi sve dok joj ne odgovorim. Za šankom je onaj isti zgodni mladić od prošle godine, kojeg Mare guta očima, smiješi mu se i namiguje, smiješi se i on i skreće pogled .
–Bite vurst, može s ajvarom, i kurc kafe …govori Mare umiljato na „čistom“ njemačkom, i to preko glava svih onih koji čekaju u redu. Mladić kimne glavom, požuri nas uslužiti ne bi li se riješio njenog hipnotizirajućeg pogleda. Pošto nema mjesta u restoranu ima ispred njega, pa svi izlazimo van.
Bus je samo naš, nema drugih putnika osim nas šparglaša. Neki su nervozni zbog puta pa samo piju kavu puše i šute, neki su opet pospani i najradije bi nastavili spavati u busu, nikome nije ni do koga i ni do čega. Jedino je Mare je u svom elementu i gladna i vesela i razgovorljiva .
Upravo je završila sa kobasicom, struže noktima ajvar sa krupnih zubi, i počinje jednim ustima pričat tri priče u isto vrijeme:
–Ma kažem ti ja jaranice ovo je zadnja sezona. Neće mene Njemačka više vidit kako mi se čini. Prošli put kad sam ju zvala, pitam: “Mama kako si? -Ona pita: ko je to, ko zajebava,“?
Gubi se jaranice gubiii – dođe joj pa ne zna ništa, čak ni mene ne prepoznaje.
Umišlja kojekakve gluposti. Jedno vrijeme je meni, ej meni… uporno tvrdila da nema djece, pa onda da ima samo jednog sina , i da se taj zove Marijo. Boga ti pitaj šta se događa u njenoj glavi, kažem ti da sam poludila s njom, ne znam više koja je luđa od nas dvije.
Nekada joj ništa satima ne mogu dokazat , a onda odjednom dođe sebi i nastavi normalno pričat k’o da nije ništa bilo.
U jebote što je ljut ajvar, al vurst je bio za pet, da sam znala da je tako dobar mogla sam još jednu porciju smazat. Šta misliš dok ja ispušim da ti skokneš naručit još jedan! …kaže.
–Ma ne mogu Mare znaš da ja ne znam njemački … pokušavam se nekako izvuć, iako i ona zna da mi za naručit kobasicu s ajvarom nije ni potrebannjemački.
„Sjetit će se ona toga u autobusu i dobacit mi na sav glas“ …pomislim. Ona obavezno sjedi pored šofera, a ja gdje ima mjesta, pa njoj kad padne na um, da me nešto upita, samo povisi ton.
I opet ono ne zovu nas bez veze um i snaga.
-Jebo ga ti jaranice, uopće mi ne izgledaš tupava, a nisi naučila ni riječ njemačkog, vidi mene, govorim ko da me Šobloherka rodila.“ Al nema veze“ tješi me Mare. Zato ti imaš mene ako ti zatreba, jel tako?
-Jesi vidila onog malog što je zgodan i kako mi se smije aaaa, šta veliš, bil ti sad volila da si slobodna ko’ ja, pa da moš šajcat s kim god oćeš… Ajd priznaj, a jel da je mali zgodan. Ma pao bi on samo da ja imam još pola sata vremena. Jebote za pola sata nemogu povadit ajvar iza zubi ha ha haaaaa…
Kad se ja namjerim na nekoga, nema toga koji ne bi pao…
Nakon kraće pauze – nova tema:
–A je meni žao mog Žuće! (tek toliko da se zna. Žućo je njen pokojni mačak, i bio je potpuno sive boje) Sjećaš se kaki je bio, ma ko tigrić, fin mekan ugojen, a čist ko plišani. Ja ušla u kuću i vičem mic micccc- on se ne javlja. Ja u sobu, mic, mic, ništa. U kupatilo …mic, mic ni govora. Ja u dvorište u šupu u štalu na tavan …mic, mic, ništa. Vratim se u kuću ponovo zavirim u svaki ćošak, znaš kad sam u ladice zavirivala. Ne mogu vjerovat da mi je mačak ispario pred očima…
-Mama jesi ti vidila žuću? – pitam ju. – ona kaže:
–De jebo te žućo, doće dok se izgona. Kako gonjanje, bog s tobom, mače staro dva mjeseca, osim toga nije veljača. Kažem ja…
I ništa. Nema ga i gotovo.
Uzmem štrikanje u šake i sjednem, al mi vrag ne da mira. Pomislim možda ga je uzeo Kiki. Nazovem – Kiki jel žućo kod tebe- nije! E jebem ti sad stvarno više nemam gdje tražit.
I zamisli ti jaranice odjednom mama ustane uze žuću za jednu nogu podiže ga i veli .
-Bože ti fala vidi šta je Mario napravio!
Čovječe žućo ispod nje, ko zna koliko je dugo sjedila na njemu, a da nije ni osjetila.
–Ma koji Mario bog te iz šume okrenio …kažem ja njoj .
E moja Jaranice, šta ja s njom sve prolazim, sad ti kaži kad ju čovjek ne bi puko onim žućom, a šta ću s njom jadnom, ostaril,a obolila, ma ja sam sigurna jaranice da ona ima onu bolest , jooojjj ma znaš ono što dobiju stari pa polude skroz …a joj kako se sad ne mogu sjetit de mi pomozi!
-Misliš Alzhajmer– kažem
-E to, to vidiš kako ti znaš, moraću si to upisat da već jednom zapamtim.
Vadi Mare iz torbice papir i olovku.
–Ispravljaj me! …slovka –O L D T A J M E R. Jel tako?
-Ma bjavo Majee!