piše: Marko Sladić
Evo me na jednom našem otoku. Okružen maslinama i dalmatinskim borovima, sjedim na groti. U moru gledam rakovice kako se, nakinđurene raznom travom i morskim žbunjem, oprezno šuljaju za plijenom.
Razmišljam u kojem bih smjeru mogao krenuti. Otok nije velik, ali opet nije ni malen, taman za ispedalirati ga cijelog u jednom mahu.
Ustajem. Na leđa stavljam crveni ishabani ruksak napunjen svime i svačime, na glavu kapu, maramu preko usta kako mi hladan siječanjski zrak ne bi ulazio u pluća te sjedam na bajk.
Krećem u još jednu avanturu! “Tko zna što li me ovog puta sve čeka?”, vrti mi se po glavi, no znam jedno – nisam turist, stoga me ne zanimaju one preporuke iz turističkih brošura.
Ravno je. Pedaliram uz more i dolazim do starog dijela mjesta, tj. Sela, kako ovdašnji stanovnici zovu centar gdje se nekada odigravao sav društveni život. Danas naravno, nigdje nikoga. Potiho prolazim uskom kamenom uličicom i gledam gore. Škure su zabarakadirane, neke napola vise s fasada. Nitko ih nije pokušao popraviti godinama, a nema ni tko jer su se svi raštrkali po svijetu. Jedni su otišli u Ameriku, drugi u Australiju i ne vraćaju se. Babe i dide, zbog kojih su nekada ipak navraćali, otišli su također, ali na onaj drugi, vječni put. Nova razvijenija sredina, brzo potjera spomen na život na otoku te više nema razloga za povratak. Možda jednog dana …
Malo podalje, primijetio sam maleno prastaro brodogradilište. Stari barba, odjeven u prljavu plavu kutu, batićem ravna brukve (čavle), a oko njega daščurine, piljevina, alati, piture, špage… čini mi se kako nešto radi na poluraspadnutoj drvenoj barci. Zna li on uopće što radi? Hm… Nekako sumnjam u to jer mi izgleda izgubljeno. Društvo mu prave mačke koje se guše u dimu njegove cigarete te ćakulaju o tome hoće li on danas nešto ubaciti u svoj želudac pa nešto podijeliti i s njima. Galebova nije bilo na vidiku, a niti ribara. Zar svi spavaju!?
Ulazim u drugi dio Sela. Vozikam se u labirintu ulica, no i dalje nikoga ne susrećem. Tužno, ali osjećaj je predivan jer me nitko ne ometa. Nema vike, dreke, znatiželjnih turista ni vikendaša. Potpuno sam sam i sve imam samo za sebe.
Začujem zvono obližnje crkve. Poziva li ono možda nekog? Pogledam prema gore – zvonik! Lijep, visok zvonik sagrađen od bijelog kamena kojeg ovdje ima u izobilju. Nije mi dugo trebalo i eto me na vrhu! Saznajem kako je crkva sagrađena u 15. stoljeću. Na velikim ulaznim vratima, okačeno je nešto čudno. Učinilo mi se poznato. Moglo bi biti nekakvo umjetničko djelo. Pa da! To su ona crkvena vrata koja su, prije nekoliko godina, bila na televiziji i zbog kojih su svi popadali u nesvijest. Ne znam kakvu neprimjerenu gadariju su oni vidjeli u svemu tome, ali ja ne vidim ništa.
Pogledam oko sebe. U daljini more, otoci i pustoš koja ne može biti veća. Okrenulo je na jugo. Valovi su sve jači, a i oblaci su promjenili smjer. Vrijeme je za spuštanje u podnožje brda.
Gume rondaju ispod mene. Biva sve strmije. Pogledom sam uhvatio nekoliko starih napuštenih kuća. Sve do jedne bile su otvorene te sam se u istom trenutku našao unutar jedne. Oduvijek me privlače takva mjesta zbog starih ostavljenih stvari prema kojima mogu dobiti dojam kako su živjeli nekadašnji stanari.
U prizemlju se nalazi kamin, a po zidovima rasparani tapeti s uzorkom nekakvog cvijeća. U kutu hrpetina lonca, konzervi, boca, polica, madraca, deka… i svačega još! Penjem se na kat, no tamo nisam pronašao ništa osim istrunulog drvenog poda. Ledeni povjetarac hukao je sve jače. Dolazio je s prizemlja na kat i šibao van kroz razbijene prozore. Izašao sam u dvorište i ušao u konobu (ili nekakvu ostavu). Nalazila se odmah pokraj kuće. Odškrinuo sam drvena vrata i stupio u mrak. Sva sreća, mobitel sam ponio sa sobom te sam ga iskoristio kao lampadinu. Posvuda sjeno, razbacane bačve, najloni, ljestve… Za uspomenu, u svoj sam džep strpao stari veliki željezni ključ koji je, najvjerovatnije, otvarao vrata ove ostave i fijuuuuuu van! Duhove prošlosti, počeo sam osjećati sve više i više. Očito sam ih probudio.
Nedaleko od mjesta na kojem se trenutno nalazim, još je jedno brodogradilište, staro više od 200 godina. Do tog brodogradilišta stigao sam, kroz zapušteno polje puno šikare, neobrađenih smokava i maslina te dubokih kamenih bunara, za 5 minuta. Brodogradilište je veliko, ne poput onih u Rijeci ili Splitu, već veliko i plemenito u duši, a to su prepoznali mnogi. Tamo remont vrše ekspedicijski brod Hrvatska Čigra, jedrenjak Kapetan Luka, dubrovačka Karaka pa čak i brodovlje policije i kapetanije kojih je, samo za mojeg posjeta, bilo nekoliko. Brodovi su prazni, nitko ne šmirgla, ne pitura, ne brusi, nigdje žive duše. Kao maleni patuljak šetam ispod moćnih gorostasa i fotkam. Svaki priča neku svoju štoriju.
Dolazim do glavne i najveće hale. Ogromna su vrata, naravno, zatvorena. Ne mogu vjerovati! Nalazim se sam samcat u brodogradilištu, okružen željeznim i drvenim grdosijama. Bio je to trenutak koji ću zauvijek pamtiti.
Nažalost, ne mogu vam otkriti gdje se točno nalazim. Mislim kako sam rekao sasvim dovoljno. Žao mi je. Želim taj trenutak sačuvati samo za sebe. No, ovo je samo jedno mjesto na kojem je vrijeme doslovce stajalo, ali potpuno sam siguran kako bi i svatko od vas mogao pronaći jedno takvo mjesto te sačuvati taj trenutak samo za sebe