piše: Ana Krstičević
Ivan
Nema tome davno, kad su živjeli neki drugi, drukčiji ljudi.
Oni, s ciljem kojeg drugi ne vidi, a oni ga osjete i streme mu nekom divljom snagom i porivom kojeg je teško razumjeti.
Jedan od njih je i Ivan.
Krenuo je od ničega. Samo jedan jastuk i žlica iz vojske. Izgubit nemaš što, a sve što postigneš učinio si sam.
I zasluge i gubitci samo su tvoji.
Kad se dijeli, nisi u igri jer nisi imao uloga,
kad se daje, daješ najviše jer te srce vuče da pomogneš ubogijima nego što si sam.
Jer tko bolje poznaje nevolju?
Nikoga da pomogne, osim vlastitih ruku…
I tu je ta tanka linija između surovog života i ludosti.
Trebalo je kupiti plac za kuću u gradu.
Izvukla se svaka lipa, više se nema odakle izvući;
roditelji stari, ljuti… gdje ćeš u grad, hoće li ti asfalt djecu hraniti?
…ali zna on što je za njegovu djecu najbolje,
kako im otvoriti svijet, gurnuti ih neka osjete slobodu, neka se obrazuju…
Navukli se oblaci, nose nevolju, oluju;
A Ivan skida crijep s kućice u kojoj živi, da ga proda i namiri kaparu.
Čude se neki, ne odobravaju, svaki pametan iz svoje kože, a Ivan po svome, zna on da oni ne vide,
nije svakom dano, a i ako vide, nemaju petlju, viziju, snagu.
Što god bilo oni će sjediti i pričati.
A on će pokušati, pa kako bude…on zna kuda ide i zna cijenu.
Drugog izbora nema.
Od priče nema kruha.
Raziđoše se oblaci, vjerujem zbog one, da hrabre prati sreća.
Ivan je još tisuću puta učinio isto.
U dubokim je godinama, ali još uvijek za svako sutra ima milijun planova.
Jako ga je teško pratiti, ali mu vjerujem jer znam da on vjeruje u sebe i podršku onoga kojega je jedino zazivao za pomoć:
„Zna Bog za Ivana svog!”
Dea
Ili, „Ne zna primitivizam što je minimalizam”
Dea se rodila šest desetljeća nakon Ivana.
U vremenima koje bi neki nazvali drukčijim, a u biti istim.
Ona je moja kći, ali upoznale smo se tek nedavno, kad sam počela prihvaćati da je ona svoja, a ne moja.
I da ne mora nužno misliti kao ja.
I da je život nju učinio drugačijom od mene.
Baš kao što je mene moj život učinio drugačijom od Ivana.
Već kao mala pokazivala je odlučnost. Pokušali smo utjecati na njezin karakter, ali je imala izvrsne argumente pa bismo ubrzo odustajali.
To nas je prisililo da je uvažavamo.
Izborila se za svoja prava bez obzira što su nam se stavovi ukrštali.
Bilo je jasno da zna kud ide. Imala je neki cilj koji mi možda nismo vidjeli, ali ona ga je točno znala.
Ljude doživljava kroz unutarnju energiju, širinu i znanje.
Ne prihvaća nikakve floskule o nečijoj kvaliteti uvjetovanoj geografskim porijeklom ili ne daj Bože rodnom predispozicijom, tipa doktorov sin.
Govori da bi se osjetila trajno zakinutom za samopouzdanje i radnu produktivnost da se vrati u Brod, pa joj netko učini ustupak radi roditelja ili rodbine i izmisli joj posao.
Ima vjeru u sebe i njen je put popločan s puno rada i još više strpljenja.
Zato je na početku ovog teksta to simpatično geslo.
Jer ne razumije s kojim pravom si ljudi uzimaju zdravo za gotovo taj primitivan i uskogrudan stav da sve treba biti odmah, sad, za mene najbolje… ja sve znam… ja zaslužujem?
A što si napravio da do toga dođeš? Osim što si jako želio?
Ona za neuspjehe ne krivi druge, zna da je počelo svih napredaka u sebi samom, i ako nemaš te svijesti teško će ti pomoći učlanjenje u stranku, priljubljivanje vlasti, i trenutno rješavanje nekog osobnog problema. Jer oni koji te dignu, ubrzo te provuku kroz blato.
Što drugo ostaje čovjeku čuvati, osim dostojanstva?
Ima li što vrijednije od njega? Dostojanstva.
Ja
Rođena sam četrdeset godina nakon Ivana, a dvadeset prije Dee.
Živjela sam u različitim državama, uređenjima, sustavima… jednostranačjima, višestranačjima.
Ali, to me nije učinilo ni boljom ni gorom.
Niti je to mijenjalo moje ciljeve, niti načine kako ću doći do njih.
Kroz sva vremena i sve nedaće, ratove, siromaštvo, odricanje… nisam gubila sebe i taj unutarnji poriv za napredovanjem.
Nisam bogatija, ali sam poniznija i zadovoljnija životom.
Neću promijeniti svijet, neću ga nešto posebno ni oplemeniti, ali neću kriviti druge te promicati beznađe i nezadovoljstvo.
Prikladne su ovo, držim, tri male predizborne priče, nakon izbora.
Jer, jedino treba poznavati sebe, dobro.
I smanjiti očekivanja.
U odnosu na druge.
Ali, povećati ih u odnosu na sebe.