Na roditeljski u Pariz ...3.dio
tekst i foto: Sonja Breljak
Pariz-Berlin/Kako to vrijeme brzo prolazi, Istina, što je tri-četiri dana za jedan ovakav grad, premalo je to i tek za osvrnuti se po brojnim muzejima, prelijepim, starim zdanjima, parkovima, šetalištu uz Seinu.
Kao malo koja rijeka, Seina je svojim tokom kroz Pariz, baš žila kucavica. Kraj nje se šeta, preko nje prelazi, uz nju svira, pjeva, slika, sjedi, uživa. Seina nosi život kojeg i mi osjetismo.
Užitak je gledati u ovaj mirni tok, vodeno zelenilo koje donosi smirenje. A drugdje, goropadne, mutne vode, odnose sve pred sobom, pa i ljudske živote. tako je to s rijekama. Nepredvidiva je njihova ćud. A ni čovjek s prirodom ne postupa uvijek s obzirom i poštovanjem pa se i ona ponekad ljutne i gorko osveti.
Subota je, naš posljednji dan u Parizu. Kuda, što vidjeti, obići, posjetiti? Pijemo kavu, doručkujemo u maloj, ugodnoj kuhinji velikog stana u četvrti Belleville. A onda ćemo niz ulicu do podzemne željeznice pa kud nas put odnese. Rekoh već, bez velikih smo očekivanja. Sretne da smo tu, u Parizu, i još uz to nas tri, prvi puta negdje same i zajedno.
U stvari, već imamo subotnji plan. Telefonski već dogovorismo susret s Damirom Perinićem. Damir je arhitekt u mirovini, predsjednik pariškog Amca, udruženja koje okuplja bivše studente zagrebačkog sveučilišta. I posebno, vrlo zaslužan da je spomenik velikom pjesniku Antunu Gustavu Matošu, pronašao mjesto u francuskom gradu Issy les Moulineauxu, pokraj Pariza. “Matoš na klupi” je djelo Ivana Kožarića. A o njegovu postavljanju nam je iz Pariza pisao i sam Damir Perinić. Pa smo radoznali upoznati ga. – Naći ćemo se na stanici Montparnasse, veli nam Damir Perinić.Tako i bilo. I dok je Perinićeva supruga Maja obavljala kupovinu mi u obližnjem kafiću progovorismo koju o aktivnostima, o ljudskim pravima, o migrantima.
Riječ po riječ i -priča i diskusija. Damir Perinić je kao mladi arhitekt, 1965. zajedno sa suprugom Majom, isto arhitekticom, stigao u Pariz. Eh, muka to kad je za posao tada bilo lako. Gospodin Perinić veli kako je tada, po dolasku u Pariz, iako nije znao francuskii, posao dobio već nakon par dana. Zvuči lijepo. Zapodjenula se i šira diskusija, o ovome, o onome. I kćerka, filozofkinja, uvijek parira s odgovorima pa rasprave zanimljive.
-Šteta da ovih dana putujem za Hrvatsku, bilo bi zanimlljivo prirediti koje Vaše predavanje, veli Damir Perinić, obraćajući se starijoj kćerki. Poštujem, jer u malo čemu se složiše.
I pade dogovor, nakon susreta s Damirom Perinićem idemo do Versaja/Versailles.
-To morate vidjeti, veli nam. Fotka-dvije -tri za uspomenu i evo nas u vlaku. Pravac Versaj. Taj divni dvorac nazamislivih dimenzija. Šetamo okolo impozantnog zdanja. Tek šetamo i razgledamo. Tko zna kad, ali možda nas put opet nanese u ove dijelove pa ćemo nekada imati vremena obići i uživati i u sadržaju Versaja, njegovim terasama, vrtu, arhitekturi, gradnji …o kako toga puno nudi povijest Europe o kojoj je i ovih dana, pred izbore, intenzivno riječ.
O tome svjedoče i velike, ružne izborne reklame postavljene i duž pariških nogostupa. Ne da se proći od njih. U Berlinu je slično, tamo su zauzele svako drvo moje ulice. Politika nema milosti ni prema ljudima a ni prema prirodi.
Opet smo cijeli dan na nogama. Kroz zanimljive pariške uličice tumaramo u potrazi za kakvim restoranom. Osvojila glad. Ugodna pizzeria. Ugođaj, kao i na brojnim drugim mjestima, kvare nedostaci u čistoći, posebno sanitarnih čvorova u što se uvjerismo na puno mjesta. Sreća pa je puno, baš puno ljepota koje zasjene te manjkavosti.
–Dobro, znam da ste umorne, ali kroz park Belleville morate proći, veli kćerka. I mi poslušasmo. A u parku pravo narodno veselje. Svira se na stare instrumenta. Pjeva se i pleše. Razgovara. I to sve na travi, bosi …i mi se pridružismo. Francuzi su ugodno temperamentni.
Rekoh već, vrijeme kao da leti. “Letimo” i mi. Noć je, malo se otspavalo sve do zvona na mobitelu, u pola četiri u noći. Sad, torbu u ruke i hvatamo odgovarajući noćni autobus. Pa drugi. I sve tako do zračne luku, aerodroma Orly. Stojimo u dugom redu. Avion za Berlin polazi u 7 sati izjutra a chekiranje je već od pet.
U Berlinu izlazimo u kišovit, tmuran dan. Iza su ljepote Pariza a ispred – radni dan. Napunismo baterije. Valjat će opet jednom, s debelim razlozima, put Pariza.
ssser