DOBRI I MANJE DOBRI LJUDI

Neki daju samo zbog toga kako bi ispraznili svoje prepune ormare

piše: Emil Cipar
Poplave u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj punile su ovih dana naslovnice i bile udarne vijesti na radiju i televiziji. Slike o katastrofi obišle su svijet, dirnule su milosrdne duše i brojni ljudi ponudiše pomoć. Lijepo je to pomoći drugome u nevolji pogotovo je lijepo vidjeti kako spremnost na pomoć ne poznaje ni granice, ni nacije, ni vjeru…

Visoka voda, porušene kuće, vapaji u mikrofone… ne govore puno o pravom stanju katastrofe. Pravi i potpuni izvještaj moći će biti napravljen tek kada se ljudi vrate svojim kućama i pokušaju si nekako organizirati normalni život. Onda neće biti tamo ni novinara, ni kamera, ni mikrofona, a  tek onda će im trebati pomoć i to daleko veća od ove koja im je do sada pružena.

Pokušali smo na „Hrvatskom glasu Berlin“ biti suzdržani, kako u izvješćima, tako i u apelima za pomoć. Iskustvo nas je naučilo da svaki apel provjerimo i da akciju prikupljanja, slanja i primanja pomoći medijski popratimo.

Ipak …o poplavama smo pisali, pa tako i u kolumni: KAKO VAS NIJE SRAM GOSPODO. Nakon toga stigla je u moj inboks poruka od čitateljice Milene Dressler iz Hamelna u Njemačkoj:

-Postovani ! Svidja mi se Vas dijalog pa sam stoga izabrala bas Vas da Vas zamolim za pomoc. Ove godine se odricem godisnjeg odmora u korist Gunje i molila bi Vas za savjet na koji ziro racun da posaljem 1000 € da bi to doslo u prave ruke najpotrebnijima. Nemojte mi molim Vas sto zamjerit jer od srca zelim pomoci. Unaprijed zahvaljujem.

Poznajem nekoliko ljudi iz Gunje. O njima sam pisao u sretnijim vremenima, pa i u spomenutoj kolumni. Nazovem Katarinu Badak, dobru dušu Gunje i pitam ju za savjet.

Iako je i njena obitelj izgubila sve što je imala, Katarina, studentica medicine, pošalje mi poruku sljedećeg sadržaja:

–Obitelj Mravunac iz Gunje u ovim danima prolazi kroz svoje najteže trenutke. Da, poplava je i njihovu kuću zahvatila do krova skoro, i odnijela im je sve što su imali. Sve što su nizom godina stvarali.

Da im je prije poplave bilo lako – nije. Otac i majka, kao i najstarija kćer nezaposleni, a mlađa u trećem razredu srednje škole. 

Obitelj je živjela od državne pomoći, i ujaka koji ih je pomagao jer nije imao vlastitu obitelj. Prije nekoliko mjeseci ujak je teško obolio od karcinoma jednjaka i ždrijela. Na dan poplave je sahranjen. 

Otac je zbog srčanog udara u bolnici u Osijeku i čeka premosnicu.

Kako nesreća ne dolazi sama, tako je skupa sa tom ružnom smrću došla i poplava. Evakuacija u svega pola sata, bijeg… bez mogućnosti da spase životinje koje je ujak kupio i koje su oni hranili da bi imali kako preživjeti. 

Kćer Marina (starija) je već probala više poslova u Hrvatskoj, ali mala primanja, podstanarstvo i skup život u velegradovima su je vratili kući. Našla si je mogućnost da se u Muenchenu školuje za njegovateljicu starijih, ali joj nedostaje smještaj. 

Može li bar njoj netko ikako pomoći pa da ona pomogne svoje?

Povežem Milenu i Katarinu i 1.000 eura su već na putu na račun obitelji Mravunac.

Jedna je to od bezbroj obitelji koja je direktno osjetila ljubav nepoznate, ali vrlo bliske osobe iz dalekog Hamelna u Njemačkoj. Drago nam je da smo pomogli uspostaviti kontakte. Bilo bi nam još draže kada bi se nekako sredio Marinin smještaj u Münchenu kako bi ona stala na noge i preuzela brigu o ostatku obitelji, pa ovim putem molimo naše čitatelje iz Münchena da se uključe.

Tako to treba izgledati kako bi se, bar donekle, ublažile posljedice katastrofe koja je zahvatila Srbiju, Bosnu i Hrvatsku.

Ali!!! Na zidu Milene Dressler našao sam i jedan primjer kako to ne smije izgledati. Milena je aktivna u prikupljanju pomoći u poplavljena područja. Skupljaju sve što dobri ljudi daju: hranu, odjeću, higijenske potrepštine…

Međutim …ne daju samo dobri ljudi. Neki daju samo zbog toga kako bi ispraznili svoje prepune ormare. Tako se često nađu i odjevni predmeti koji nisu za upotrebu, pogotovo nisu nužno potrebni u poplavljenim područjima.

Staromodne i ine kravate, štikle, modne čizmice, krzna, kupaći kostimi… i slično su gotovo uvreda za ove dostojanstvene ljude koji su se, ne svojom krivnjom, našli u nevolji.

Zbog toga ćemo i dalje preferirati pomoći koje imaju za cilj pomoći stradalima da stanu na svoje noge i da si sami mogu pomoći, jer oni to najbolje znaju.

I kada to prilike budu dopuštale obići ćemo ljude kojima su naši čitatelji pomogli i razgovarati s njima.