Oči koje vide u mraku
tekst i foto: Alfred Matijašević
Stružec/ Sada je vrijeme, kada mlade sove ušare napuste svoje gnijezdo i upoznaju se sa okolinom. No, pri tome su i poprilično glasne u noćima; a glasaju se piskavim glasom, poput dječje zvečke – prizivajući roditelje, da im donesu nešto za “zajutrak” – jer preko dana su u skrovištu i tako prespavaju dan, pa se tek s večera bude i postaju aktivne.
Prelijeću tako skoro iznad glave u nadi da nešto ušićare; kao što je i vidljivo iz priloga, nečujne su u letu i uspjevam u posljednjem trenutku snimiti jedan prelet – nažalost bijah za trenutak malo prebrz, no zato sam imao ekskluzivnu mogućnost za jedan portret, kada je sletjela na obližjnu ogradu, udaljenu svega osam, devet metara.
Jedna prelijepa ptica, koju nažalost u mraku nisam uspio bolje izoštriti – nije se ništa bojala i brzo je nestala, jer ja ju nisam interesirao.
Hvala za preljepe snimke. Nikad nisam vidjela uživo tako lijepe sove.