I što je Tuđman na to rekao?
piše: Emil Cipar
-Oprostite je li slobodno ovo mjesto!? …pita me gospodin na terasi jednog brodskog kafića.
–Je, je …izvolite sjesti …odgovaram i nastavljam sa čitanjem dnevnih novina. Nije baš da uživam u tome, jer sve su vijesti već poznate, ali ta navika prolistati novine u kafiću eto ostala.
–I što ima novog u svijetu? …pita me gospodin za stolom.
–Ništa posebno …odgovaram kratko, jer se ne želim upuštati u diskusiju oko dnevnopolitičkih tema.
–Vi ste Emil Cipar novinar i nekada ste bili dopisnik „Večernjeg lista“ u Njemačkoj! …uporan je gospodin.
–Točno, ali to je bilo davno, ima tome …samo malo… pokušavam se sjetiti koliko je godina prošlo otada.
–Ja ću tebi reći …nastavlja moj sugovrnik …dvadeset godina je prošlo.
–Tako nekako …kažem.
–Znaš li ti tko sam ja? …pita …oćeš nešto popiti …kavu, konjak, lozu…
–Kavu već pijem i to mi je sasvim dovoljno. I oprostite ne mogu se sjetiti da sam već imao čast. Poznajemo li se mi od nekuda?
–Ja ću tebi reći… počinje sugovornik svoju priču, ali nije trebao dalje, jer mi odjednom iskrsnu pred očima trenutak kad smo se prvi put vidjeli
*****
Bilo je to 1992. u Duisburgu, ili Krefeldu, ili Oberhausenu… u svakom slučaju bila je to golema dvorana u kojoj se okupilo nekoliko tisuća Hrvata. Osnivan je lokalni ogranak HDZ-a.
Sve je teklo po uhodanom ritualu. Zvijezda večeri je bila Zdenka Babić Petričević, par estradnih „zvijezda“ iz Hrvatske, Lijepa naša, očenaš, biranje predsjedništva, čestitke izabranima, pitanje: Prihvaćate li izbor? Prihvaćam! …i tako to.
Za novinare dosadan posao. Već smo unaprijed znali kako će predloženi biti i izabrani i uglavnom svatko od nas je imao već gotov izvještaj.
Zbog toga smo pratili događanja u plenumu samo reda radi, a više pažnje posvetili smo obilnom švedskom stolu po kojemu su skupovi HDZ-a bili cijenjeni.
U jednom času pridružio nam se nezvani gost za stol i upitao:
–Oprostite je li slobodno ovo mjesto!?
Bio je to gospodin koji sada sjedi za mojim stolom.
Nastavili smo tada s našim razgovorom, ignorirajući nezvanog gospodina.
–Samo toliko da znate. Crna ruka vas prati …oglasi se ovaj
–Pa nećeš mi valjda reći da su još aktivni!? No ovaj se nije dao smesti. Iz kožne aktovke je izvadio hrpu dokumenata i poredao ih na stol ispred sebe.
–Ja ću tebi reći! Vidi ovo …i pokaže na onu hrpu. –Ovdje ti je sve napisano. To je moja arhiva od 1911. Do danas. Sve uredno složeno po datumima.
–Znate gospodine mi smo ovdje poslom. Sigurno je zanimljivo to što imate, ali ja sada nemam vremena. Što se je to toliko važno dogodilo 2011.
–Ja ću tebi reći, a reko sam to i Tuđmanu. Pazi se Crne ruke!
–I što je Tuđman rekao na to? …pitam.
–Rekao mi je da ovo …i pokaže na papire na stolu …mora u novine.
–Pa dobro! Pošaljite to u bilo koje novine. Ja sam samo novinar, a o tome što vi imate odlučuju urednici, direktori, vlasnici…
–Znači ti ne vjeruješ da „Crna ruka“ još postoji i da je tu među nama …sad ovdje!
–Ma vjerujem ja i u Djeda mraza ako ga mogu slikati i razgovarati s njim.
-Ti mene zajebavaš!? Za ovo što ja imam drugi bi dali milijune, a ti nećeš ni pogledati.
-Ma nije da neću, ali sada nemam vremena, pa vidiš koliko je toga, a ja imam još puno posla. Ostavi mi to, pa ću ja to kod kuće u miru.
– Ma nema šanse! Zbog ovoga mene još uvijek proganjaju u Europi. Nekako me uvijek pronađu.
Pokupi on svoje papire i napusti stol.
Od onda ga nisam niti vidio ni čuo dvadeset godina.
*****
Crna ruka (poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt”) bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija, službeno osnovana 1911. godine, iako je djelovala kao urotnička skupina još od 1903. godine.
Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su svibnja 1903. sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Vođa te skupine bio je Dragutin Dimitrijević Apis.
Cilj im je bio stvoriti Veliku Srbiju. Stoga su poticali destabilizaciju Austro-Ugarske, kako bi teritorij Monarhije (Vojvodina, Bosna i Hrvatska) pripojili Srbiji. Cilj je bio i destabilizirati Balkan, kako bi se onemogućilo Nijemcima, da si naprave transportni pravac Berlin-Bagdad preko Balkana, kojim bi prevozili naftu Bagdadskom željeznicom.
*****
-Iiii? …pita moj sugovornik za stolom na terasi kafića u Slavonskom Brodu.
-Što iiii? …odgovaram protupitanjem.
–Zanima li te još uvijek moja arhivska građa o „Crnoj ruci“? Sve je tu skupljeno od 1911. do danas …i nastavlja:
–Ja ću tebi reći! Slušaj ovako! Ja sam još pokojnom Tuđmanu rekao: Gospodine predsjedniče …rekao sam mu …okruženi ste ljudima sa moje liste …ne sa moje, nego sa liste u mojoj arhivi.
-I što je Tuđman na to rekao?
-Rekao je: znam, ali sad tako mora biti. To je bilo još prije rata. Već ćemo se mi toga riješiti. Ali, nije se riješio. Jel’ ti pratiš ove događaja oko Perkovića i to?
-Ne baš pozorno …odgovaram.
–E vidiš! To ti je dokaz da još uvijek postoji „Crna ruka“.
–Nisam zainteresiran za arhivu. Imam neki drugi posao i on mi oduzima puno vremena. Probaj negdje drugdje.
–Ali čovječe …to mora u novine! To mi je i pokojni Tuđman rekao.
I eto …došlo u novine. Pozdrav nepoznati prijatelju!