piše: Mirko Popović
Na izmaku snagâ, zastajući, držeći se zida, sporo su silazili do željeznih vrata u dvorištu.
Ponekad bi osjećali da još dobro nose breme godina, ali čim bi ušli i sjeli, taj bi privid brzo opovrgla duboka zadihanost.
Helena je ulazila prva i u slici rumenog predvečerja sjedala na izlizanu klupu pod starim brezovim stablom. A kasne su ljetne večeri počinjale nevidljivim orkestrom zrikavaca u usnulim travama.
Podsjećali su ih uvijek na nešto što je davno bilo dio njihovih života, ili na nešto što je samo ostalo dijelom neobjašnjivih nada…
– Svirka im je drukčija od uobičajene, – primijeti Nikola uljuljkujući se u spokojstvu koje je, činilo mu se, klizilo nervima kao tihi šum rijeke čiji je fascinantni sjaj za vedrih noći u rujnu izbrusila mjesečnina servirajući iracionalni ugođaj. Ponekad su kasnoljetne večeri stizale sa uspavankom za sjećanje. Gledao je vrh stare breze.
– Stara kao i ja, – pomisli, – inače se ne bi tako tužno nadvila nad rijeku…
Bio je dječak kad ju je posadio na obali Miljacke u predgrađu.
– Drukčija svirka? – javi se Helena. – Vjerojatno stoga što im je pjesma danju pomiješana s drugim glasovima i šumovima.
– O čemu govoriš? A da… Ne. Večeras su preglasni.
– Pred kišu, – reče Helena namještajući se u velikoj drvenoj klupi. Iako je sve češće mislila na sina vjerujući da do njegova dolaska neće proći mnogo vremena, sada je, u tamnoj večeri, puna uznemirenosti i nejasnih slutnji, strahovala da ga više… neće ni vidjeti. Gledala je u vrbe nadvijene nad rijekom, ali je željela da ta tamna slika ne postoji, željela je u tihoj večeri čuti sinovljeve korake… Drhtala je zajedno sa tom željom.
Na tamno-rumenom obzorju polako se širila gromada modrocrnih oblaka. Činilo joj se da je pritišću, da joj se u duši talože.
Listajući po hrpi starih časopisa, Nikola je tražio Anđelkovo zadnje pismo namjeravajući ga ponovno čitati.
– Evo ga! Moj sestrić… Tu je, – okrene se Heleni i… zašuti. Sjetio se da je to isto i prekjučer govorio, također tražeći pismo. I zaboravio. S godinama stizalo je mučno saznanje potrošenog pamćenja.
Na nebu su se ugasili posljednji traci rumenila. Ostao je muk kao šupljina, kao tuga. Neznatno udaljen, gradski žamor nije stizao do njihove bašte. Je li gledao u mirni profil svoje sestre ili u samo njemu znane predjele prošlosti? Helena na to pitanje ne bi znala odgovoriti prividno zagledana u crne siluete udaljenih zgrada, a zapravo je potonula u uspomene. Često je i o svom pokojnom mužu razmišljala. Prije nego što bi uzdahnula uvijek je ponavljala iste riječi: Eh, teška zima bosanska, planina, smrzavanje, sudbina… Mutilo bi joj se u glavi, ali je prozborila nešto o postojanju i rastajanju, o neminovnosti ljudskoj, o varljivim pozornicama života. Kad bi god spominjala sudbinu, uvijek su zalazili u diskusiju. Htio ju je uvjeriti kako sudbine nema izvan čovjeka, te da je on sam za sebe stvara…
U tome se nisu slagali. Znala se pitati odakle mu ponekad stižu neobične iskrice svježine, i iz kojih predijela senilnosti izvlači takvu čvrstinu stavova.
Uzdrhtala je iako je večer bila ugodna. Ne rekavši ništa prebacio je jaknu preko njenih leđa. I ona je šutjela u svojim maglama prošlosti. Često se pitao gledajući je tako dokle je stigla. Nekada bi slikovito i s dozom njoj svojstvene nostalgije spominjala događaje iz školskih dana. A onda bi naglo prelazila na svoje sarajevske doživljaje predcrtavajući jednu, uvijek istu sliku: šetnju Igmanom. Eh, tu sam srela svoga Ivana. Na toj šumskoj stazi. Jednom smo, u listopadu, zaputivši se njome, ubrzo bili zarobljenici svježe i srebrene večeri. Sniježilo je po rumenilu umirućega lišća. Činilo se da pahulje dolijeću s toplih, dalekih zvijezda…
Trgnuo ju je vjetar koji je naglo postao oštriji i življi. Odnekud je dolepršao jedan brezov list.
– Zar već…?
– Na što misliš?
– Na zimu, uzdahne, tiho. I zagleda se onamo gdje se utopilo sunce. – Eh, moj dječak! – ponovno provali iz nje. – Je li sve to istina što je pisao… Je li se snašao… je li sretan?
– Anđelko je odrastao, nije više dječak. Nemoj trabunjati, Helena?
Gledao je horizont koji je postao ljubičastoplav. Najednom se, u daljini, oglasila grmljavina. Sa njom se opet probude Helenina pitanja i crne slutnje:
– Kad ću ga vidjeti? Zar nije pisao da će doći za Božić? Ah, duge i teške, turobne i preduge godine! Htjela je sakriti suze.
– O čemu pričaš? Tek je… rujan…
– O svojim godinama. Spominju me. Zovu me.
Pogledao je u nebo.
– Svi ćemo tamo, zar ne? Ali, zar se zbog toga plače…?
Nije odgovorila. Zagrlila ga je…
*
Vjetrić se igrao lišćem breze. Ležala je budna u noći punoj zvijezda. Daleka grmljavina dopirala je do njih uz prethodne žute, lijene bljeskove munja.
– Eno! – trgnula se.
– Što eno? upitao je. – Ja čujem samo lišće.
Ležala je bez sna. U mlačnoj večeri, pod šumorom lišća, u daleki miris kiše upletena, preorala je put unatrag, u doba minulo, i vrisnula:
– Anđelko! On je! Čula sam ga. Ide…
Opet je u njemu gledala davnoga dječaka. Nikola je ustao i prišao prozoru. Rasplakala se.
– On je, njegov je glas, koraci…
– Buncaš, Helena…!
Uzeo je cigaretu i nervozno gledao u strop. A ona je s prozora, iz crne duboke noćne jame slušala korake.
– Eno…! Anđelko je to.
Šumio je tihi pljusak i noćni vjetar u granama. Munja je lijeno osvjetljavala unutarnjost sobe. Helenino lice, činilo mu se, bilo je posve blijedo. Nepomično je gledala u svoju viziju.
U njegovoj svijesti sjevnuo je strah i slijedećeg trenutka je tiho, poput povjetarca izustio njezino ime.
Pogledala ga je.
Udahnuo je noćni zrak i izdahnuo onaj trenutak kad je ostao bez daha. Ubrzo shvati kako je sve tiho, smireno u samoći. Nečujan vjetar dizao se s rijeke donoseći prigušene glasove vrba.
Ono što je vidio bile su daleke siluete kuća.
Zadrhtao je u plavoj tišini.