Falit će mi ovaj kaos, ovo bescjenje ljudskog prava na rad
piše: Mirela Bajlović Marasović
Sjedim već neko vrijeme za ovim laptopom …Radim, prodajem sve pokretno i nepokretno. Otkrila sam čari Njuškala, prevodim …u glavi se selim, a selim se svaki dan po par sati…
I koliko god me veselio povratak, dolazak, odlazak …ne znam što od toga jest …u Njemačku, toliko mi se misli roje i čujem samo komentare koje viđam po facebook:
– Kukavice bježe! Napuštaju Domovinu poput štakora koji napuštaju tonući brod! Po muci se junaci poznaju! Trče za Mercedesima! Parama! Nećemo mi ići robovati kod Švabe! Ostajemo tu da nam kćer ne bi dovela turskog zeta!!!
Ovaj zadnji komentar mi je još i najjači …evo smo se počeli bojati i Turaka, pored homoseksualaca, Srba, neovisnih i sposobnih žena …
I nekako …osjećam ljutnju, rekla bih gnjev.
Ne smetaju me sami komentari, nego licemjerje, ono me u tim komentarima poždera!
A ponajviše volim čuti komentare onih, koji žive već godinama u Njemačkoj. Oni koji crkavaju za Domovinom, a ne bi dali Njemačku pod cijenu te iste Domovine u koju se ne bi vratili ni u ludilu, jer eto nemaju posla u Hrvatskoj!!! Ma zamisli, oni nemaju posla! Što će oni, nego biti u toj već propaloj Njemačkoj …a mladi ovakvi i onakvi koji odlaze, jer ne žele dočekati 89. godinu svog života na Hrvatskom Zavodu za Nezapošljavanje su ...gamad …izdajice roda svoga!
I evo opet ja kao i moj ćaća 91. „bježim“…on, jer nije htjeo ratovati, a ja, jer ne želim skapavati!
Jedan veoma načitan čovjek …jedina mu mana što stalno slika šipražje …mi reče: Ne pravi dramu od toga, spakiraj se i odi!
I možda je u pravu, ali opet …ja ne mogu bez patetike.
Falit će mi ovaj kaos, ovo bescjenje ljudskog prava na rad. Falit će mi svi ovi moji susjedi koji skupljaju boce. Falit će mi i to što moram biti sretna da bilo, ali bilo što radim, samo da radim.
Ma, nedostajat će mi i činjenica da moja mama radi za 12 kuna po satu i meni uz to šušne 200 kuna za pelene …opomene za neplaćene račune. Falit će mi i ovo moje auto koje pije više ulja nego benzina.
Falit će mi i što se neću morati gristi kako da djeci kupim cipele i jakne, kako da im platim ženu koja će ih čuvati dok mi radimo i uz to i vrtić. nema da mi neće faliti i veliki dječji doplatak na koji nemam pravo …
Da, mi bježimo, evo službeno se proglašavam izdajicom Domovine svoje i znate što ljudi – nije mi žao!
Mogu živjeti s tim da ne pripadam nigdje, mi smo to naučili od malih nogu, mi znamo kako je to, mi znamo kako je biti dijete čiji tata nije bio branitelj, mi znamo kako je biti stranac, povratnik, znamo i kako je biti Bosanac u Hrvatskoj i Hrvat u Bosni i Republici Srpskoj …
Mi to znamo, samo ne znam što ću biti sada. Emigrant?! Ne, ovaj put ću biti izdajica, štakor!!!
Prošlu subotu sam imala promociju diplome i slušam Rektorov govor. Slušam ga pomno, krajnje objektivno i unatoč trudu da ne osudim niti jednu jedinu njegovu riječ, ne mogu se oteti dojmu da ću se izrigati, ne završi li uskoro velebni govor …
Pred njim sto i nešto studenata tzv. magistara od klasične filologije, ostalih jezika, geografije, povijesti, do ekonomije i kulture i turizma …Slušaju ga i oni. Gledam ih i osjećam nevjerojatnu tugu i žaljenje…
Pitam se koliko će ih naći posao …jedan, dva, tri, deset …? Kud će oni sad, što će sa sobom, od kud će krenuti…? A do mene dopiru dijelovi velebnog govora: Ne napuštajte svoju Zemlju, svoju Domovinu. Ona vas je školovala!Vi ste joj dužni pomoći! Situacija u Državi je kritična, kriza je velika i opipljiva, ali je još uvijek bolje tu, nego da idete iz Domovine! Možete se i ovdje usavršavati ...
U glavi mi alarm: – 1600 kuna cijeli mjesec …1600 kuna cijeli mjesec, 1600 kuna cijeli mjesec …
Ovdje se već borim s tim da ne ustanem i povičem: De, ne seri više!
Na leđima osjećam ćaćine oči, sijevaju, znaju, vide da sam se uzvrpoljila …Toliko dugo jadan čeka tu kapu, ne mogu mu uzeti taj tako žarko i zdušno očekivani trenutak …
Priberem se, otmem se porivu da se histeričnim smijehom narugam toj demagogiji s kojom nas truju od kad smo iz one stvari ispali!!!
Oprostite na grubosti, ali žao mi je …smatram da zaslužujemo više, smatram da bi se svi ti mladi ljudi trebali veseliti svom završetku školovanja, a ne crkavanju na zavodu za nezapošljavanje.
Čujem dalje…reći ćete, lako je njemu pričati s te pozicije…
I naravno da ću to reći, pomisliti, udahnuti sa svakim sljedećim atomom kisika, jer Vi dragi rektore, Vi ne morate skapavati, Vaša plaća nije prosječna, ispod prosjeka,Vaša plaća je redovna, sigurna i Vi imate za nove cipele svojoj djeci, sebi …vi ne idete na usavršavanje za 1600 kuna …
I da, da sam ja na Vašem mjestu i ja bi bila istinski domoljub, a ovako jebiga nisam, jer nisam spremna ne koristiti se kritičkim razmišljanjem koje sam stekla …ne kao Vaš student…kritičko razmišljanje na puno mojih kolegija je zapravo bilo nepoželjno …nego kao sve ovo što jesam:
Dijete čiji tata nije bio branitelj …stranac, izbjeglica, povratnik, Bosanka u Hrvatskoj i Hrvatica u Bosni, siromašna studentica, jadnica koja nema od kud platiti ovjeru indeksa …majka dvoje djece za koje nema mjesta u vrtićima …
I naravno …EMIGRANT.