SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Zagreb, predvečer, 19. listopada, mami rođendan …nas PET i KOFERI …divota. Sve ide automatski, bez puno priče, bez razgovora, kao da smo prethodnih godina svi apsolvirali tečaj „kako se snalaziti nakon deportacije“ …ovaj put je sve bilo kristalno jasno …osuđeni smo živjeti kako drugi hoće, osuđeni smo na povratak …ili je to dolazak? Ali prije da je dolazak u treću državu …osuđeni bez suđenja. Oduzeli su nam sve i nije bilo vremena za plakanje, prenemaganje ili kukanje. Bilo je vrijeme za djelovanje. Oduzeli su nam imovinu, način života, ali ne i volju za borbom, počeli smo se boriti za opstanak najbolje što smo mogli.
Ovaj put smo svjesno odlučili putovati iz Zagreba do Ogulina, a zatim u Plaški ka mojoj drugoj baki.
Dolazak u Plaški bio je stravičan, ulaz u samo selo je tad bio frapirajući: Ovo je jedan od opisa ovog mjesta koje smo dobili odmah pri dolasku: Plaški. Selo u kojem su prije rata živjeli Srbi, živjeli su što od poljoprivrede, što od tvornice papira, to selo koje su njegovi stanovnici za vrijeme rata morali napustiti što samovoljno a što ne, bilo je sada naseljeno takozvanim ZADNJIM VALOM IZBJEGLICA iz BANJA LUKE …zastane ti dah…vidiš sve te ljude, protjerane, tjelesno i duševno ranjavane, odmetnute, marginizirane i nekako od patnje valjda čovjek posivi, sve ali sve je bilo nekako sivo.
Nekad davno mora da je to bilo lijepo mjesto, puno zelenila, predivan i zdrav okoliš, rijeka Dretulja se pruža tim u proljeće predivnim kršom, njen izvor daje cijelom tom okruženju nešto posebno, smješteno je niti 40km od Plitvičkih jezera, zvali su ga prije srcem Like…no kao što su i ljudi tijekom rata izgubili svoj sjaj, tako je i ovo mjestašce izgubilo svoje čari i ono je pretrpilo ogromne gubitke…
Kuće su bile djelomično srušene, djelomično granatirane, a ni jedne …barem je ja nisam usred onog jada uočila …nije bilo, a da nije bilo metaka u njenoj fasadi…
Svega postaješ svjestan, a ponajprije neimaštine i bijede…čitala sam davno da su zdravi i bijeli zubi bili oznaka nečijeg statusa, onoga koliko si imao i kako si živio…što sam više kontakta imala sa ZADNJIM VALOM IZBJEGLICA toga sam bila svjesnija.
Ovdje od jednom nisam bila izbjeglica ovdje sam dobila status POVRATNIKA …i nije to baš najpoželjniji status kada si među ljudima čiji su roditelji bili branitelji, čiji su možda i poginuli.
Nnije bilo ugodno jer u Njemačkoj pare rastu na granama i beru se kao lišće! Što smo mi u ostalom mogli tamo doživjeti, a da je približno bilo onome, što su ljudi doživjeli ovdje? -Zar je moguće da nemate para, a došli ste iz Njemačke?! I de ti Bože objasni tko si, kako ti je bilo i zašto si u govnima do grla, ti koji si bio u Njemačkoj!!!
Moja baka je živjela u brvnari, imala je muža invalida i kako nitko starčad ne jebe ni dva posto, njima je dodijeljeno to što im je dodijeljeno onog dana kada su došli u Plaški. -Ma šuti, nek’ je živa glava, a sve ostalo je lako! …kaže baka i trpi!
Javili se mi u Općinu i rekli su nam da obiđemo selo i zauzmemo nečiju praznu kuću jer …Bog zna gdje su vlasnici tih kuća, a ako se kojim slučajem vrate, iselit će te se! Bože moj, ništa strašno! Kako, molim?! -Izaći ćete iz kuće, kako ne razumijete?!
Nama u glavi drugi film, on nas drži, tjera nas na borbu, tjera nas naprijed, nema odustajanja, nema predaje, treba vratiti što si krvavo stekao! Ponovo prijava u MUP-u, ponovo novi dokumenti. Nemamo novaca kod sebe, auta su nam u Njemačkoj, stvari su nam tamo, namještaj, kuća neriješena, kredit nezatvoren, nemamo dokumenata, ni potvrde ni svjedodžbe iz škola, nemamo ništa! Ne možemo ni u školu, a školska godina traje…!
Znamo da nam život treba početi ovdje, ali ne ovako, ne pod ovim uvjetima.
Nikad se nismo razdvajali, uvijek smo bili zajedno u dobrim i lošim danima, ali ne i sada. Brat, sestra i ja moramo ostati s bakom, a mama i tata idu ovaj zadnji put u Njemačku, dati kuću na prodaju, poslati naše stvari, vratiti se autima. Rezerviraju autobusne karte …odlaze …odlaze za naše dobro, plaču, znaju da nas ostavljaju, znaju kako nam je, teško im je, riječi pritišću iz usne šupljine, gutaju knedle veličine nogometne lopte, hrabre nas, smiruju, ne znaju što ih čeka tamo, ne znaju kako će nama biti ovdje bez njih.
Tko bi rekao da idu svojoj kući? Prije da idu na vješanje…tako su barem izgledali. Ne bojte se, veliki ste, slušajte babu i budite dobri, vratit ćemo se.
Baba plače, jadikuje, mi šutimo…Gledamo za njima. S njima kao da nam je otišla i volja za životom, djetinjstvo i bezbrižnost. Otišli, napustili a mi sami u tuđoj zemlji među tuđim i bez razloga na nas ljutim ljudima. Jer mi smo bili djeca onih koji su uživali u Njemačkoj dok su drugi ginuli i spašavali živu glavu. Trpjeli su gubitak za gubitkom i oni i njihova djeca dok smo mi šetali svijetom.
Pala noć, krenuli spavati, još nema nikakve vijesti od mame i tate, ni televizija nije interesantna, ne stigneš sve ono pročitati dok traje film, sve titlovano, sve munjeno Bože moj mili…
Trebamo spavati razdvojeno, jedno kod babe, jedno u kuhinjici, a drugo u sobici. Mi se odlučili za kauč u kuhinji…spavat ćemo sve troje zajedno… možda nam se vrati toplina u kosti …nemoj bako, nemoj se mučiti, spavat ćemo skupa, nećemo se razdvajati, nikad se nećemo razdvajati…
Osvanulo još jedno blijedo i sivo jutro u sivome mjestu Plaški, još uvijek nema nikakve vijesti od mame i tate, tihi smo, potišteni, povučeni…netko kuca na vrata… nesvjesno se prenemo, trgnemo…nevolimo kucanje…otvaraju se i ulazi tata…blijed, ne ispavan, ispaćen, s tamnim podočnjacima, kao da je preko noći posijedio, kao da je odjednom ostario…
-Što se dogodilo? Gdje je mama? Što je bilo?
Na slovenskoj granici su morali izaći iz autobusa, no znali su to, dogovorili su se da će mama ići odmah među prvima kroz onaj prolaz, a on pred kraj jer imali su zabranu ulaska u EU… mama je prošla, nisu joj skenirali putovnicu, a tatinu jesu…vratili su ga…
-Jeste sami gospodine?
Jesam! Bio je odgovor!
-Putnici i autobusa mogu nastaviti putovanje, a vi se morate vratiti!
I on se vratio!
A mama, pri upitu vozača:
-Gospođo, tko Vam je onaj gospodin koji je ostao na graničnom prijelazu?! je u strahu, panici i neizmjernoj tuzi rekla:
-Ne znam ja tog gospodina, slučajno smo sjedili zajedno!
Potpuno sama je nastavila svoj put… morala je osigurati svojoj djeci krov nad glavom.