BOLNA JE TO TERAPIJA

SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Oporavljali smo se relativno brzo, ili sporo …ne znam ni sama. A, o dotad proživljenom bi samo pričali, kad bi nas netko toliko dugo ispitivao i mi jednostavno nismo pronalazili druge mogućnosti nego …ispričati što se dogodilo. Ubrzo smo naučili skrivati se iza riječi POVRATNICI …jer kad kažeš da si povratnik …nekako tvoj sugovornik kao da zna što to znači i sva se pitanja riješe sama od sebe i on u tom svom razumijevanju klimne glavom i naprosto shvaća bez velikih riječ …što ti zapravo jesi …ti si povratnik!
Jednom prilikom dok smo ručali …bile su mahune, mrzim mahune, na apertuaru …upita moja sestra …iz vedra neba, pa u rebra
-Dolazi li riječ POVRATNIK od riječi POVRATITI?! Jer ako dolazi, zašto nam govore da smo povratnici?! Zar to ne znači da nas je netko povratio?
Ne sjećam se više odgovora kojega je dobila, sjećam se samo smijeha i toga da smo stvarno izgledali kao da nas je netko prethodno, godinama žvakao, a kad smo ostali bez ikakvih sokova i ukusa …e onda nas je povratio!
Ni okrenuli se nismo, a već je prošao i Božić, zatim i Nova Godina. Sandra i Alex su već uveliko išli u Osnovnu školu Plaški …uz mnogo muke i na jedvite jade.
Ovaj put je mama išla vršiti upise, tata ju je pratio. Mama inače jako mirna, staložena, pribrana osoba …skroz drugačija od temperamentnog ćaće …naoružala se dokumentima, svjedodžbama i gomilom strpljenja, te je krenula ka ravnatelju.
On nezadovoljan Sandrinim i Alexovim znanjem, pričanjem i pisanjem hrvatskog jezika.
-Djeca Vam ništa ne znaju, ne znaju se izraziti, povučena su, na drugu djecu reagiraju agresivno ako im se netko smije, pričaju hrvatski, bosanski i njemački od jednom
Mama sve crvenija, ne od srama, nego bijesa:
-Ne znam kako Vi to vidite, ali sa stajališta struke, na stručnom vijeću smo donijeli odluku, da je najbolje vratiti ih obadvoje godinu unazad, s tim da bi Alexander morao pričekati početak nove školske godine!
Mama …ponavljam, izrazito mirna …ga je skoro progutala, na iznenađenje svih nas, tata ju je smirivao …svašta ja izgovorila jadnom čovjeku od struke:
-Ma o kojoj Vi to struci pričate: glavni električar u selu je matematičar, čistačica, čija je ujna u Njemačkoj, predaje njemački, a najmršaviji u selu predaje tjelesni odgoj, a učitelj, nekad srpsko-hrvatskog jezika, sad isključivo predaje i priča književnim hrvatskim jezikom?! Je li to ta struka koja je odlučila i donijela odluku o mojoj djeci?! Je li?!! Puna mi je kapa svega gospodine, skinite nam se više svi s vrata i da ste ovog trena upisali ovu djecu u razrede je li Vam to jasno??!! Inače Vam …a tata je tu nadodao:
-Boga ti milog, ma neće ići do tridesete godine u osnovnu školu, nema šanse!!! Tu je tata stao, ali ne i mama …kao da ne uzima zraka dok riga vatru … jedva je nju tata smirio.
„Čovjek od struke“ ostao zapanjen, širom otvorenih usta je gledao za njima i dao Sandru i Alexa upisati u njihove razrede …iz dana u dan bi dolazili u suzama kući.
Sandra, vrlo ratoborna se nije dala smesti, ali Alex, nježna, topla duša, njega je mobbing u školi potresao do te mjere da je jedan dan samo ušutio. Ni kod kuće više nije pričao …prije bi barem pričao s nama na njemački …ali usta otvarao nije.
Psiholog je zaključio da je proživio grozne traume i da će to sve doći na svoje …pola godine kasnije Alex je opet počeo polako pričati, ali hrvatski …njemački ni dan danas ne priča i nema tog Boga koji bi ga na to natjerao.
U sedmom razredu je išao na popravni iz njemačkog…
S obzirom da smo njih upisali u školu, bilo je vrijeme da se konačno i ja počnem opet obrazovati. U Njemačkoj sam išla u jezičnu gimnaziju.
U Plaškom nema srednje škole, sljedeća je tek 27 km udaljena, u Ogulinu, no nije jezična nego opća gimnazija. Svjedodžbe nisu bile dovoljne za upis, trebalo ih je prevesti, poslati u Ministarstvo i od njih čekati odobrenje za upis …dok ne stigne odobrenje nema škole.
Prvo je stigao prijevod svjedodžbe …moju mamu kad infarkt nije strefio. Sve što je bilo „sehr gut“ prevedeno je sa „vrlo dobar“, a sve što je bilo „gut“ je tamo neki biser preveo sa „dobar“
I tako Mirela skoro ostade bez upisa u gimnaziju. Prosjek mi se srozao do te mjere da je ravnateljica pitala jesu li oni sigurni da sam ja za gimnaziju …mama opet popizdila, osobno otišla gospođi koja je sudski tumač i tražila, ponovno prevođenje mojih ocjena, te da ovaj put uzme u obzir da u njemačkom školstvu skala ocjena ide od 1-6.
U međuvremenu, zbog prijevoda, stigla odbijenica od Ministarstva, preporučuju frizerski, kozmetičarski smjer …mama piše žalbe, zove Ministarstvo, dobila odgodu upisa …luda kuća …vrijeme teče, drugo polugodište davno počelo…
Jedino što me spašavalo od straha da ću opet izgubiti jednu godinu, da će me opet vratiti razred niže, da ću opet biti starija od svih u razredu …su bila pisma koja sam iz dana u dan primala od svojih prijatelja i kolega iz Njemačke, dobivala bih na desetke pisama dnevno …poštar me nije mogao vidjeti očima, muka mu je bila od mene, jednom prilikom je rekao da u dvije godine nije imao ovoliko posla kao u ovih dva mjeseca od kad sam ja tu.
Toliko sam ih se u životu napisala, toliko ih pročitala, s ljubavlju adresirala, slala, čitala …držala sam se za njih kao pijan plota.
Dok bih ih čitala, imala sam osjećaj da ništa ne propuštam tamo, da tamo nisam prestala egzistirati i bila su jedna vrst terapije.
Bolna je to terapija.
Sa svakim otvaranjem nove kuverte, otvaraš tek od jučer do danas svježe privijenu ranu …nema tko nije pisao …pričao što se događa tamo kod kuće …što propuštam…
Je, boli to, boli jako …boli do te mjere da imaš osjećaj …da će svakog trena prestati ono instinktivno nam urođeno disanje
I dan danas pišem i šaljem pisma, sad do duše mailom …i dalje pišem …i nikad nisam ni prestala pisati…
Mama me nije više mogla gledati u kući, blijedu, nesretnu, mršavicu tužnih očiju …kako je znala reći. Odvela me ponovno ka ravnateljici u školu.
Upale smo tamo … kod ravnateljice je sjedio jedan stari čovjek, sav smežuran, usporen… izgledao je kao kornjača …ali imao je zelene, živahne, vedre oči, pune života, i kad bi se nasmijao cijelo biće bi mu se ozarilo, isijavao je toplinu kakvu odavno nisam osjetila.
Djelovao je mudro i smireno, a tako inteligentno.
Opisa mama na brzinu moju situaciju i moli ravnateljicu, ako ikako može da me već sad upiše u školu jer se brine za mene, a papiri nisu stigli. I prije nego što je ravnateljica uspjela išta odgovoriti i reći NE …taj divni smežurani čovječuljak pun topline reče:
-Ako se Mirela slaže, ja bih joj rado bio razrednik, na svoju vlastitu odgovornost u slučaju inspekcije!
I pruži mi ruku i reče:
-Ja sam Simo Karapandža…dobro nam došla! …i bio je jedini koji mi je poželio dobrodošlicu …i bio je gonič robova …pun ljubavi i razumijevanja.
Predavao mi je hrvatski …trovao me gradivom, Ilirima i Ljudevitom Gajom, Frankopanom, ma cijelim Hrvatskim narodnim preporodom, Marulićem, Gundulićem, Matošem, Šenoom, Marinkovićem, bio je tu i Andrić, Dante, a Kafka, Goethe, Schiller uvijek kao usporedba.
Vesna Parun, Ujević i Tadijanović, Cesarić …ni jednog nije bilo a da ga nisam morala pročitala …kad bi drugi imali jednu zadaću …ja bi tu prvu godinu dobila dvije.
Morala sam u drugom polugodištu nadoknaditi gradivo iz prvog, a moj Simo se osobno pobrinuo za to.
Do neba mu hvala na neizmjernoj vjeri, trudu i povjerenju!