Slavica Sarkotić
Između mene i moje djece
stoje mnoga naselja
Aicha vorn Wald, St. Michael …
i mnoga druga čudnih imena
I kilometri cesta
ravnih i zavojitih
Između nas granični prijelazi
s pripadajućim carinama
I uvijek nas carinici isto pitaju:
Što nosite sa sobom?
Imate li što za cariniti?
A mi uvijek isto odgovaramo:
Ne, nemamo ništa za cariniti
tek par dragih sitnica
koje su nam darovala djeca
A u sebi mislimo:
Ono najvažnije nosimo u svojim srcima
Ali to ne podliježe carini
Uvijek sam rekla što sve nosim u mislima. nedokućivo je bogatstvo koje može biti aktivirano u svakom momentu, ali i materijalizirano, tek tada podliježe carini …ali ono u srcu…nikako