Suzana Ljepava
Na radnom stolu dogorjeva svijeća
Osvjetljava sobu
Pero umočeno u mastilo
Sjećanja i misli u pjesmu je slilo
Korkira Negra zaklonjena zidinama
Kamene kuće sa uskim ulicama
Kroz tišinu noći veslo ribara
u modro more uranja
sanja snove
u sparnim predvečerjima
vidi zlatne djevojačke kose
kiticu bosilja u njedrima a
kotula podignuta oko nogu pleše…
u vrelim ljetima
vidi kapljicu mora
niz grudi joj se sliva
ispod trepavice stid proviruje
zategnuta bedra prikriva
zvijezde trepere ušuškane
u nebeskom svodu
na bonaci se ogledaju i bilježe
sve ispjevane verse
o ljepoti djeve bajne iz Korkire Negre
U lijepom gradu Dubrovniku
Sa sjetom se sjeća
Dok piše godinu,
Anno Domini 1680.