(Sonet u akrostihu)
Roko Dobra
Sada nisam nigdje i kušam se snaći,
okrenuti duši koja me ne pamti;
njene će me ptice valjda uspjet naći
u beskraju onom gdje ruj neba plamti.
Bijah crna slutnja kad se laž isprsi
rugobe u srcu, kao usred gnijezda;
eno se još uvijek propinje i trsi
ljigavac gnjusni s gnjilog Stabla zvijezda.
A noć redom hara na stratištu nade,
koraci, u strepnji, tek sanjaju dveri …
Mjesto ruku dragih ili šake brade,
ovo more jada stenje u neveri,
luna srebrom lažnim samo kitit znade …
I glas joj, stog, čekam u hladnoj nam eri,
makar mi pomogla u sjene ga bacit!
Zadar, 17.06.2014.