Mirko Popovic
netko noćas otvara vrata
da otplovimo sa uzglavljima
u plavoj šutnji cvjetaju mrazevi
i cvokoću u daljinama
s našom djecom ogrnutoj u san
nečiji glasovi jedva čujno
u bijelu netaknutu prtinu propadaju
netko plače daleko u sjećanju
pod tamnim nebom u sljepoočicama
majka ulazi u našu sobu žutu od lišća
je li govor zore iza njenih očiju
ili s četom anđelâ zveckaju zvijezde
netko sa zaleđenog izvora
glasove zaumne čeka
da promaknu niz ledeno polje
niz naše obraze ukrašene vremenom