Malo o nogometu…malo o dobrovoljnom radu …
piše: Marijana Šundov
Bruxelles, 21.lipnja 2014./ Prošli tjedan izmjenjivali su se sunce, vjetar, kiša nad belgijskom prijestolnicom.
I temperatura se mijenjala ovisno od dobu dana od minimalnih 9 stupnjeva C pa do 30 stupnjeva. Tako da smo stalno nosili u pripravnosti kišobrane, mantile, šalove oko vrata ali i sunčane naočale i laganiju odjeću ispod jakni i mantila. Stalno se trebalo ili oblačiti ili svlačiti.
I Bruxelles je u znaku Svjetskog nogometnog prvenstva. U utorak navečer kada je igrala Belgija ulice su bile prazne, a kafići puni. Usprkos nestabilnom vremenu organizirano je gledanje utakmice na otvorenom na terasama kafića i restorana, ali i glavnom gradskom trgu.
Da je prava europska prijestolnica Bruxelles je pokazao pravim sportskim duhom. Navija se za svoje, ali i poštuje druge. Na zgradama su istaknute belgijske, ali i zastave drugih država. Isto je i sa automobilima. Slobodno je staviti svoje zastavice. I izražavati radost pobjedom svoje reprezentacije. Ne treba strepiti od vandalizma. Baš suprotno svi su veseli i raduju se zajedno s tobom.
Kada bi samo tako bilo i u Hrvatskoj kada igra Hajduk u Zagrebu ili pak Dinamo u Splitu.
Ovaj tjedan je održan i sastanak Skupštine NATO Charity Bazaara, te prodaja kolača, posljednja prije ljetne stanke. Za one čitatelje koji nisu pročitali moje ranije reportaže ukratko ću ponoviti: Humanitarna udruga NATO Charity Bazaar okuplja predstavnice, uglavnom supruge vojnika iz zemalja članica NATO-a i partnera. Cilj je prikupiti sredstva za humanitarne udruge koje su se javile na NATO Charity Bazaar međunarodni javni natječaj.
Svoj doprinos zemlje sudionice daju putem prodaje nacionalnih proizvoda i rukotvorina, te organiziranjem restorana kao i osiguranjem dviju nagrada tombole. Bazaar odnosno humanitarni sajam organizira se uglavnom u studenom mjesecu svake godine, a neprekinuto od 1968.godine. Jednako tako tijekom cijele godine organizira se prodaja kolače.
Samo u posljednjih desetak godina Bazaar je donirao preko milijun eura za više od 200 humanitarnih udruga. Pozivu za sudjelovanje na ovogodišnjem Bazaaru odazvali su se volonteri iz 43 zemlje, a među njima Hrvatske i susjednih zemalja partnera Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.
Kako sam naš nacionalni predstavnik, bila sam na sastanku. Na početku je obvezna točka – rastanci i sastanci. Uručuju se zahvalnice ženama koje odlaze i pozdravljaju nove volonterke. Sve je to uhodano i dio standardne procedure a ipak svaki put je i drugačije.
Razmišljam o kolegicama koje odlaze, znam ih sa sastanaka i humanitarnih prodaja. Svaka od žena koje su tu dobrovoljno radile dala je svoj osobni pečat – svojom idejom, radom, smislom za humor. Osobnost se vidi u svemu pa tako i u pozdravnoj „Zbogom“ poruci.
Primjerice, Portugalka koja dobro ne govori engleski jezik, ali itekako dobro priprema kolače, svoju odlaznu poruku je pretočila u veseli slajd. Koji nam je potom uz dosta zamuckivanja pročitala. Nagradili smo je velikim pljeskom – ovdje je važno potruditi se, napraviti ono što možeš, biti u zajednici i dati svoj doprinos. Ono što ti znaš. Nitko ovdje ne očekuje savršeni engleski jezik. Ono što se traži je dobra volja i smisao za zajedništvo.
Ipak, u samoj organizaciji nema improvizacija. Datumi sastanaka Skupštine Bazaara znaju se cijelu godinu unaprijed, kao i datumi prodaje kolača i najvažnije – dan održavanja završne manifestacije. Ove godine je to 16. studenoga.
Na sastanku saznajemo kako se na ovogodišnji natječaj javilo čak 67 udruga. Međutim, samo je jedna iz Hrvatske. Unatoč tome što sam osobno poslala pisma na više od dvadesetak adresa udruga za koje sam smatrala kako bi mogle sudjelovati. Unatoč tome što smo i na stranicama našeg portala, a i drugih portala objavili potrebne informacije. Javila se samo jedna udruga iz Hrvatske.
Zar smo toliko bogati da se lako odričemo i do 10 tisuća eura po projektu. I ovo nema nikakve veze sa Vladom ili državom nego sa pojedinim udrugama i ljudima koji tamo rade.
Neću ništa više o ovome napisati jer mi za pravu analizu treba puno više podatka. Sve drugo bi bilo neozbiljno. Čini mi se kako je u mnogim udrugama stav da je lakše čekati pomoć od države.
Pitam se samo zar je tako teško napraviti, primjerice, projekt dječjeg igrališta ili igraonice i javiti se na natječaj. Mi smo čak u pismu ponudili pomoć oko prijevoda dokumenata. Meni je ovo zaista nezamislivo.
Doista sve ovisi o čovjeku, o pojedincu i njegovoj viziji. Svaku instituciju, svaku udrugu čine ljudi i daju joj svoj osobni pečat. To sam dobro vidjela u ove tri godine rada u ovoj humanitarnoj udruzi.
Jedno znam, čovjek je najveća snaga.
Čovjek je najveće bogatstvo.
Sve se može kada se hoće …i želi …
To smo i mi kao narod mnogo puta u našoj povijesti dokazali.
Za kraj ću samo ponovo citirati riječi Majke Tereze upućene svim volonterima:
„Mi osjećamo da je sve što radimo samo kap u oceanu. Ali ocean bi bio manji da nema te kapi“.