Ja sanjam Božić bijeli da opet dođe u moj grad …
piše: Marijana Šundov
Split, 28.prosinca 2013./ Bio je to tjedan za pamćenje, prepun događaja i emocija. Počeo je sa ranojutarnjim buđenjem već u 3 sata ujutro kako bismo na vrijeme stigli na zračnu luku Koln i ulovili avion za Zagreb.
Veliki avion njemačke niskotarifne kompanije pun je naših ljudi koji su jednako kao i mi željeli provesti praznike u domovini. Nekako smo svi neispavani, zgužvani ali sretni.
Zagrebačka zračna luka dočekala nas je u magli s temperaturom ispod nule i prigodno ukrašena. Moj entuzijazam za šetnju po Zagrebu i uživanjem u krasno ukrašenim trgovima, doslovno se zaledio pod udarcima hladnog vjetra. U Zagrebu nema snijega ali drveće, trava, krovovi kuća, prekriveni su injem.
U autobusu koji povezuje dvije zagrebačke luke onu zračnu i cestovnu ( glavni kolodvor) na radiju prigodna pjesma – predivni glas Chris Rea i „ Driving home for Cristmas“. Gledajući kroz staklo maglu i zaleđeni hrvatski glavni grad kažem samoj sebi „ Mala moja, nabolje ti je uloviti prvi autobus za Split!“
Iz Zagreba za Split odnosno prema Dalmaciji autobusi prometuju gotovo svaki sat. A, ovaj naš uz putnike prevozi i razne pakete koju rodbina iz Zagreba šalje prema jugu.
Gledajući našeg vozača koji uredno prima pakete koje treba isporučiti ljudima koji čekaju u Gospiću, Splitu ili Makarskoj, promislim kako se kod nas neke stvari ne mijenjaju. Čemu pošta kada se uvijek po autobusima nešto slalo dragima u drugi grad. Nekako me taj cijeli posao oko paketa razveseli i pomislim kako je to odraz našeg mentaliteta, ali i Božićnog duha – biti od pomoći, izići drugim ljudima u susret.
Postoji jedan fenomen koji mene uvijek oduševi kada putujem autocestom od Zagreba prema Splitu, naravno vrijedi i obrnuto. S jedne strane moćnog Velebita je snijeg, led i oblaci, a s druge kroz tunel Sveti Rok zabljesne te sunce i vedrina. Temperatura naraste za desetak stupnjeva.
Tako je i ovaj put. Dalmacija nas dočeka okupana suncem. Tih par sati vožnje brzo prođe i evo me već na splitskoj rivi. Već je večer i brodovi u trajektnoj luci lagano se ljuljaju na valovima. Iz kafića sa radija se čuje glasna pjesma „ Ja sanjam jedan Božić bijeli da opet dođe u moj grad, da su zvijezde gore i tiho da se stvore svi ljudi koje volim ja“.
Mislim kako oni koji nikada nisu bili daleko od svojih dragih na Božić ne znaju kako je to. Ništa tada ne znače ni poslani darovi, ni ukrasi, ni bogati stol, jedino važno je doista prisutnost dragih ljudi. A, tako to često zaboravljamo, uzimamo jedni druge zdravo za gotovo …
Ovaj tjedan u cijeloj Hrvatskoj prepun je raznih humanitarnih događaja – koncerata, predstava, manifestacija čiji prihod ide u humanitarne svrhe za pomoć najpotrebnijima. Prisustvujem jednoj takvoj priredbi.
U domu Hrvatske vojske na splitskom Poljudu dva dana pred Božić održan je humanitarno božićno-novogodišnji koncert “Da nam nije ove pisme…” klape Sveti Juraj – HRM i orkestra Hrvatske ratne mornarice, a sve u sklopu 8. memorijala “Andrija Bartulić Toni” kojeg je HVIDRA Split organizirala u sjećanje na svog, tragično stradalog predsjednika, pukovnika Andriju Bartulića. Sav prihod od prodaje ulaznica na ovom koncertu išao je Udruzi za sindrom Down 21 – Split, čiji su članovi ovom prigodom imali i prodajni štand s božićnim ukrasima u atriju Doma HV-a.
Bio je to koncert za pamćenje, klapa Sveti Juraj – HRM zajedno s orkestrom HRM-a pod ravnanjem maestra Tonća Ćićerića, nadahnuto je izvela kolaž pjesama, od domoljubnog karaktera, najpoznatijih klapskih uspješnica, te hrvatskih božićnih pjesama, među kojima i kolendu Splita i okolice kojom su svima u dvorani zaželjeli čestit i blagoslovljen Božić i Novo lito.
Publika u kojoj je bila i obitelj pokojnog Andrije Bartulića te članovi Udruge Down 21 pjevala je zajedno sa klapom.
Gledajući lica ljudi oko mene koji su svojim dolaskom i kupovinom ulaznice podržali akciju, pomislim kako je to pravi duh Božića. Ljudi daruju ono što imaju, ovi umjetnici velikog srca iz klape i orkestra darovali su svoje vrijeme i izvedbu kako bi bar malo uljepšali praznike drugima.
Pomislim kako je lako kritizirati i tužiti se. To nam ne treba. Samo treba učiniti ono što možeš učiniti.
Dovoljna je mala svijeća da rastjera mrak.