tekst i foto: Marijana Šundov
Pisma iz Belgije …pa iz Splita. Konačno, zlatno sunce Dalmacije i naše plavo more. Nitko na svijetu nema takvo more, to svjetlucavo plavetnilo i otoke poput niski bisera.
Davno je naš narod iskovao poslovicu “Svugdje pođi, kući dođi.” Godišnji odmor je vrijeme za napuniti dušu mirom i radosti, ljudima i stvarima koje volimo …
Sve to je u domovini. I tako uputim se tamo.
Jučer pogledam duboko ispod krila aviona …vrhovi prekriveni trakama snijega, u usjecima bijele se ceste, modrilo jezera. Nadlijećemo Alpe, za mene je to znak blizine doma. Srce mi je puno radosti. Konačno ću vidjeti i zagrliti drage ljude koje volim. Skype i druge čarolije moderne tehnologije pomažu, ali ništa ne može zamijeniti živi kontakt.
A, prijašnji dani bili su puni doživljaja. Jedan od njih bio je poseban. Imala sam priliku biti u gledateljstvu koje je promatralo tradicionalni, svečani mimohod vojnih postrojbi u Parizu.
Bila je to nedjelja, 14.srpnja Dan Bastilje, nacionalni praznik Francuske. Dan je osvanuo sunčan. Duž ulice, široke Champs-Elyses, koju neki zovu najljepšom i najskupljom avenijom na svijetu, postavljene su bile tribine za gledatelje, a sav promet je kilometrima uokolo bio zaustavljen.
Pridružila sam se rijeci ljudi koja se slijevala prema tribinama. Ljudi su hitali zauzeti svoje mjesto. Ulica je bila okićena francuskim trobojnicama, svaka ulična svjetiljka nosila je po dvije dugačke zastave. U zraku se osjetila napetost i svečanost trenutka. Puno je bilo ljudi s malom djecom. Mali dječaci koji sjede na tribinama posebno su bili uzbuđeni, činilo mi se kako svaki ima sa sobom prigodnu igračku …tenk, kamion, vojnika. Evo, budućih zaljubljenika u vojsku, pomislila sam.
Čuli su se poznati zvuci francuske himne Marseljeze. Znam prijevod riječi i pomislim koliko te riječi odražavaju povijest revolucionarne Francuske toliko su gotovo neprimjerena za sadašnje vrijeme poput „ nečiste krvi“ u stihovima „ Na oružje građani, formirajmo bataljone i neka nečista krv napoji naše trgove“.
Himna Francuske nastala je u burno vrijeme previranja – kad je u Marseille iz Pariza stigla vijest da je revolucionarna Francuska objavila rat prusko-austrijskoj koaliciji. U noći s 24. na 25. travnja 1792. potekla je iz pera glazbenog amatera, časnika Rougeta de Lislea. Bila je skladana za vojne potrebe te zaboravljena do trenutka kada su je u Marseilleu prihvatili jakobinci. Na svečanosti u čast dragovoljaca koji su polazili u rat, netko ju je zapjevao, a ostali oduševljeno prihvatili.
Kada su bataljuni vojnika 1792. godine iz Marseillea ulazili u Pariz, pjevali su upravo tu borbenu melodiju. Od tada se naziva Marseljezom. Marseljeza je pratila francuske postrojbe u njihovim vojnim pohodima.
Pomislim na našu himnu koja ne spominje ubijanje i klanje nego ljepotu i ljubav. A, i naša povijest je bila ne manje burna od francuske povijesti.
Ovaj mimohod je po nečemu povijesni – prvi put sudjeluju naši vojnici, točno njih 75.
Posebnu pozornost i pljesak publike izazvala je tradicionalna povijesna hrvatska odora koju su nosila šestorica pripadnika ešalona pa su se mnogi sudionici mimohoda htjeli fotografirati s njima za uspomenu. Zbog izrazite razlike u visini u odnosu na ostale sudionike mimohoda domaćini su pripadnike našeg ešalona u šali nazvali avatarima, aludirajući na likove iz poznatog filma Jamesa Camerona. Uz naše vojnike najveći pljesak su dobili pripadnici vatrogasne postrojbe grada Pariza.
Mimohod su sa svečane tribine gledali predsjednik RH Ivo Josipović, ministar obrane Ante Kotromanović i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH Drago Lovrić.
Bio je to doista trenutak za pamćenje i ponos. Pomislila sam kako je samo 20-tak godina prošlo od krvavog rata u Hrvatskoj. Sada smo tu gdje jesmo.
Cijeli taj dan bio je u znaku vojske. Poslije momohoda bilo je upriličeno druženje pod nazivom (u mom slobodnom prijevodu) – Građani Pariza dočekuju svoje vojnike …
A, vojnici su doista i došli iz daleka. U mimohodu su sudjelovale francuske postrojbe iz mirovnih misija. Ispred Doma invalida bilo je izloženo naoružanje i oprema. Inače cijeli taj ogromni prostor u centru Pariza pod nazivom Esplanade des Invalides u znaku je vojske, rata i ratnika.
Ipak, dominiraju dva imena naravno dvojice velikih osvajača Luja XIV. koji je većinu zgrada i sagradio za svoje vojnike unesrećene u ratu i Napoleona Bonaparte koji je tu unutar kompleksa pokopan.Tu se nalaze i muzeji vojske i vojne povijesti Francuske, a ono što je fascinantno je da glavna zgrada je još uvijek ono za što je daleke 1670.godine i sagrađena – dom invalida i veterana.
Tijelo Napoleona Bonaparte je sa otočića Sveta Helena 1840.dopremljeno u Pariz i pokopano u Les Invalides. U veličanstvenoj crkvi pokopani su i drugi francuski vojni zapovjednici i heroji uglavnom maršali i generali Francuske. U unutrašnjosti crkve su veličanstveni kameni sarkofazi i grobnice u mramoru. Pojedine figure su tako dirljive – poput kipova vojnika koji nose nosila sa ranjenikom.
Povijest ljudskog društva na žalost povijest je ratovanja. Nekada se mora ratovati. Međutim velika je razlika između onih koji osvajaju ma kako to pravdali i onih koji brane svoj dom i svoj narod. Ovdje, u ovoj crkvi, Francuzi su bez razlike pokopali sve svoje slavne ratnike, među njima su i oni koji su se borili u svojoj zemlji i branili svoj dom poput maršala Ferdinada Focha,junaka Prvog svjetskog rata ali i oni koji su osvajali tuđe domove i borili se daleko poput maršala Thomasa Bugeauda, osvajača Alžira.
Kako oni mogu biti jednaki? Sjetim se latinske poslovice o vojnicima – Za kralja često, za domovinu uvijek. Kralj …domovina …Nije baš isto …