O ideji gradnje Bazilike ekumenizma kršćanskih crkava
Piše: Nikola Bašić
Vis/Zašto ne bismo, pod nebom, na ili u nekom prostoru sagradili jednu baziliku koja može primiti i preko sto tisuća hodočasnika, hodočasnika mira i pomirenja- ekumenizma?
Zamislimo, na čas, kako poglavari kršćanskih crkava vode svoje “stado“ hodočasnika na jedno mjesto i svi se pomole Stvoritelju svijeta, onom zajedničkom molitvom: Oče naš…
A koje ime bi imala ta podignuta bazilika ili kome bi trebala biti posvećena, a da je sve Crkve amenuju?
Makar za mene, nema dileme. Bila bi to bazilika Presvetog Trojstva.
Također, po meni, ta“ velebna“ građevina ne bi morala biti izgrađena u klasičnom stilu ili obliku, gdje su u pitanju, 4 zida plus krov i unutrašnjost s nekoliko lađa i baroknog ili kakvog drugog klasičnog stila.
Kao što sam, i sada, zanešen idejom da u Prugovu (moje rodno selo) podignemo svetište svih svetih Hrvatica, Hrvata, mučenika i svjedoka Kristovih, jer je ambijent oko župske crkve ograđen i sav je u zelenilu hrastova, borova, jela i drugih biljaka, kao i veći dio je pod travom i cvijećem a dostatne površine da se tu može okupiti preko sto tisuća hodočasnika. A to svetište svih svetih Hrvatica, Hrvata…..ne treba novu građevinu poput crkve.
Tu vidim i lokaciju za baziliku Presvetog trojstva. Kako rekoh to bi bila sasvim moderna bazilika, tj. izvan okvira klasike. Zapravo, prema zadanom prostoru, dovoljno bi bilo izgraditi (podići) pročelje crkve, tj. kao kad negdje iz daljine se približavamo toj bazilici da vidimo velebnu baziliku odnosno pročelje sa svojim portalom, prozori, dva para po tri, te preslica sa tri zvona također u jednom velebnom zdanju (obliku), koja završava s križem visine od tri ili više metara, a da cjelokupna konstrukcija pročelja, preslice i križa bude 33 metra visine, što također simbolizira Sveto Trojstvo i duljinu Kristova života na zemlji.
Pročelje bi bilo 33 m širine. Lađa te crkve bi bila cijela ta ograđena površina svetišta sv. Ante gdje se već nalazi monument (građevna , ujedno umjetnička) koji označava sve naše svete Hrvatice, Hrvate
mučenike i svjedoke Kristove, a iza ili unutar pročelja (dakle u ograđenom prostoru) postaviti veliki oltar, kojeg natkriva monumentalni baldekin(krovna konstrukcija) koju nose 12 jonskih stupova s kapitelima.
Stupovi bi označavali 12 temelja novoga Jeruzalema, 12 vrata istoga grada, 12 plemena Izraleovih i 12 apostola. Oltaru bi se prilazilo okruglim stepeništem, tj. on bi stajao na primjerenom uzvišenju.
S lijeve i desne strane monumentalnog oltara stoje pijedestali koji mogu primiti i preko sto koncelebranata. No, sami oltar bi bio u cijelosti, sa svojom krovnom konstrukcijom (baldekin), izvučen prema lađi (opisanom prostoru).
Prema tome, oltar i dodaci bi u kompoziciji činili slovo T, gdje je gornja crta slova t značajno proširenija (deblja), zapravo izgledalo bi kao kazališna pozornica; lijevo i desno. Tu bi se spajale s rečenom konstrukcijom pročelja, te bi bilo moguće i s vanjske strane pročelja, kroz ulazna vrata, lijevo i desno uz stepenište prići pijedestalima i uz njih ka oltaru.
Za arhitekte najlakši posao bi bilo, gotovo, preslikati portal odnosno pročelje crkve u Udbini, Svetištu svih hrvatskih mučenika.
Samo jedna razlika; iznad samih vrata (određene visine) umjesto tri prozora koja svojim gornjim dijelom u obliku luka čine taj jednistveni trio i krasnu simetriju s ostalim detaljima pročelja, postaviti oveću rozetu u kojoj bi se u stilu vitroa ili pak i druge tehnike unijelo lik Sv. Trojstva, ali tako da se uočava iz prednjeg i zadnjeg (vanjskog i nutarnjeg dijela) isti lik. Tu je ogroman posao i zadatak građevinara i umjetnika.
Zašto sve ovo?
Osim što bi to bila ekumenska bazilika, treba nam jedan prostor u Lijepoj našoj, kao i za Crkvu u Hrvata, doista jedan rajski ugođaj u tom trostrukom svetištu: sv. Ante Padovanski (župsko svetište), nacionalno Svetište svih Hrvatica, Hrvata, mučenika i svjedoka Kristovih te i svetište Sv. Trojstva; možemo kazati svjetsko svetište Sv.Trojstva.
Ambijent raspolaže kapacitetom da nadmaši sve ljepote do sada viđenog: u vjerskoj kulturu, kulturi uopće, arhitekturi, hortikulturi, odmorištu, duhovnoj rehabilitaciji, izletničkom ambijentu. A k tome treba dodati nešto također do sada neviđeno, a lijepo bi se uklopilo u isti prostor; bio bi to obeliks visok 40 m( 40 dana poslije uskrsnuća), koji završava s likom Krista u uzašašću na nebo. Naravno, obeliks bi u toj visini imao dodatak, tj. rotirajući objekt gdje se može popiti sok i boraviti u ugođaju razgledanja s neobične visine, a uz to pod likom Krista u uzašašću na nebo. Obeliks, smješten u centru cjelokupnog prostora dao bi pečat lijepoga u svemu pred našim očima i sveukupnom doživljaju.
I kad se to sve jednom pretoči s papira u prostor ipak bi to bila bazilika, koja bi povezivala modernistiku s konvencionalnom odnosno konzervativnom baštinom.
Ipak, bio bi to izlazak iz dosadašnje orbite kultnog slavlja Trojedinog Boga na poseban, ugodan, efektan način.
A kako je ugodno iti zamišljati o doživljajima glazbe kroz zborovanja i renomirane orkestre, asamble, filharmonije, opere i sl.
Napokon, uz baziliku, s lijeve i desne strane postaviti (na manju uzvišicu) dva velika lika: starozavjetni i novozavjetni; Mojsije i sv. Petar.
Dakako, i svakako, na vrhu oltara (baldekina) na samom rubu prema naprijed postaviti lik (kip) Mihaela arhanđela, a s lijeva i desna, također na rubu, likove Gabrijela i Rafaela Arhanđele.
Zašto ne bismo?!