Pročitavši kolumnu o Šimi-Urlaubu i odlasku u Njemačku, našeg autora Emila Cipara, javio nam se čitatelj Drago Oršić iz Bergkirchena u Bayernu.
Drago piše …sjetih se moga odlaska u Njemačku i svega što je tomu predhodilo! Čitajući kolumne …Emila Cipara op.a … podsjetih se tako na stvari i događaje iz davnih dana života koje su prošle. Podsjetih se na Jablana i Tehničku školu i niz kolega i dogodovština vezanih uz nju. No posebno me se dojmio natpis o Šimi Urlaubu…i sam sam daleke 1972 napustio Brod …samo na neko vrijeme kako sam mislio … a evo me sada u mirovini u Bayernu … i ne vjerujem da ću se vratiti i živjeti u Brodu…
Tako, između ostalog, piše Drago Oršić iz Slavonskog Broda, sada umirovljenik u Bergkirchenu, te nam posla svoju priču o odlasku u Njemačku i o tome…
„KAKO JE BILO…“
…U to vrijeme(1971-72) radio sam u “Đuri”, i već tada sam shvatio, a i bilo mi je stavljeno do znanja, da bez članstva u partiji i apsolutne poslušnosti, nema napretka u poslu niti mogućnosti dobivanja društvenog stana.
Naročito me pogodilo to, da nitko nije uzimao u obzir znanje i rad, nego samo prije navedene „kvalifikacije“.
Susret s jednim prijateljem, koji je radio u Njemačkoj, i koji mi je savjetovao da ukoliko želim išta stvoriti u životu, napustim Jugu i krenem putem kojim su se otisnule stotine tisuća, u potrazi za boljim životom.
Pošto tada nisu tražena zanimanja elektro-struke iskoristili smo mogućnost da moja supruga, medicinska sestra, prva ode a ja krenem mjesec dana iza nje i sam si potražim posao. Njemački sam govorio dosta dobro, iako su nas u tehničkoj školi uvjeravali da će nam ruski jezik biti velika prednost u budućnosti.
I tako je krenulo.
Ne znam da li si zaboravio, ili nisi imao većih problema, sa gos. dr. Zvonkom Katalinićem …piše Drago Oršić, obraćajući se našem uredniku i kolumnisti Emilu Ciparu…
…On je bio opunomoćeni liječnik koji je kontrolirao labaratorijske i ine nalaze i onda dokumentaciju proslijeđivao njemačkoj komisiji, koja je dolazila jednom u mjesecu u biro ze zapošljavanje na Plavom polju.
Već moju suprugu, dotični (ne mogu napisati gosp. jer to nikada nije bio), vrijeđa, jer po njegovu mišljenju …samo prostitutke i kriminalci idu iz socijalističkog raja van.
I dok je to sa mojom suprugom završilo na verbalnom planu, meni se sa njim desilo drugo.
Naime u Njemačkoj sam ubrzo našao Firmu koja mi je sredila papire, i dozvolila da na crno zaradim … za otprilike za tjedan dana … više nego u Đuri za cijeli mjesec, te me uputili nazad kako bi obavio liječničke preglede i stao pred Njemačku komisiju.I sve bi bilo idilično da se po dobitku svih potrebnih nalaza nisam morao javiti dotičnom liječniku.
Sjećam se kao danas …Čekaonica u nekadašnjoj rehabilitaciji prepuna.
Prozivani smo bili jedan po jedan. Netko je ostajao duže i izlazio sa zabrinutim ili ljutitim izrazom, netko samo zabrinut, ali nitko sa smiješkom na usnama.
Došao je red i na mene. Ušao sam i stao ispred stola za kojim je on sjedio.
Znao sam da su mi svi nalazi u redu … jer to mi je posvjedočio jedan prijatelj liječnik u Brodskoj bolnici … i nisam se previše brinuo.
No onda dolazi iznenađenje.
-Znate vi ste negdje pokupili jednu spolnu bolest i morate se prvo izliječiti pa tek onda možete razmišljati o odlasku na rad negdje van.
Ostao sam bez teksta, jer znao sam da o nekoj bolesti nema ni govora.
Nastavio je…
-Liječenje traje oko 6 tjedana ( za 4 tjedna mi propadaju papiri, kontao sam).
Počekao je malo, …dok su se meni rojile svakakove misli u glavi … a onda dodao:
-Ali, znate ja imam prijatelja u Švicarskoj i on mi može nabaviti lijekove od kojih ćete ozdraviti u roku od tjedan dana. Naravno ti lijekovi su skupi.
A ha, tu smo … sinulo mi je. Jedino što sam prilično pribrano mogao izgovoriti bilo je:
– Koliko ?!
Promatrao me je neko vrijeme, valjda procjenjujući koliko može uzeti.
Naravno, novac nisam imao kod sebe, nego mu ga predah idući dan i dobih nekakove kapsule, koje sam odmah u Klasiji bacio u koš za otpatke. Obećah mu tada uz zahvalu što mi je pomogao da ću mu se odužiti za njegovo humano djelo. Rekao je da će moje ime upamtiti i baš vidjeti hoću li održati riječ.
Eto, doktore Zvonko … iako je potrajalo …našao sam adekvatan način da vam se odužim!
Kada je vlak, pun naših radnika koji su odlazili na rad u Njemačku, uhvatio ubrzanje i iza sebe ostavio Slobodnicu, obratih se sedmorici suputnika koji su dijelili kupe vagona sa mnom.
-Hajde dečki, sada me interesira koliko ste vi platili?
I onda su polako počele priče o sumama koje je dr. Zvonko od pojedinaca kasirao, a platili su svi.Tko nije htio platiti dobio bi na papire naznaku “TB ” i Njemačka komisija bi ih odmah odbijala!