Znate li onu priču o dvojici trapera, koji se negdje u nigdinama sjeverne Kanade pripremaju za prvu zimu u divljini. Čuli su da su zime vrlo duge i hladne, pa se počeše pripremati …skupljati drva i namirnice. Danima sjeku, cjepaju i nose drva do kolibe. Dosadilo im već, ali ne žele se zimi smrzavati, pa rade i dalje.
–Čuj Sam! …jednoga dana će Bill …možda je ovo već dovoljno drva i hrane. Šta misliš …da pitamo Indijance, koji su tu rođeni …kakva će biti zima …oni to sigurno znaju!?
I upute se tako k indijanskom poglavici. Nakon pozdrava i lule mira upitaše ga za njegovo mišljenje o tome kakvu zimu imaju očekivati.
Poglavica im spremno odgovori:
–Bijeli čovjek skuplja puno drva, bit će duga zima!
Na ovu priču pomislih nekidan u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu prigodom susreta Društva književnika Slavonije i Baranje.
Ovaj skup je iskorišten da bi se obilježila 125-godišnica rođenja i 100-godišnjica smrti hrvatskog književnika Ivana Kozarca.
Slučajna i neželjena simbolika došla je do punog izražaja. Ivan Kozarac živio je u vremenu vrlo sličnom sadašnjem.
Kozarac je reagirao na društvene pojave u životu slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine, kad je u Slavoniji nastala duhovna praznina, a Slavonci podlegoše porocima, koji stigoše dolaskom novih kultura i navika …i kada je Slavonija tražila svoje mjesto u novim izazovima. U njegovim romanima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog pejzaža i izgubljenost slavonske duše, sukobi kultura…
Pisao je i o tada ukorijenjenom pomodarstvu. Zauzeo je i kritičan stav prema crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu.
Strukturalne, društvene, gospodarske, socijalne i kulturne promjene više su nego prisutne i danas. Na strahovit pad moralnih vrijednosti, na situciju koja je slična onoj koja je prethodila Sodomi i Gomori, slavonski i hrvatski pisci nemaju odgovora, niti ih prepoznaju i otvaraju kao temu.
Đuka Begović ostao bez riječi.
I možda nije čudo što njegov duh prizivaju sada slavonski pisci.
Ali čine to krajnje stidljivo i gotovo ispričavajući se zaista brojnoj publici.
Navikao sam društvene povjesne promjene tražiti u književnosti, jer književnici nisu u njih evolvirani, ne bave se faktima i povjesnim podacima, oni pišu o sudbinama i posljedicama tih događaja na društvena i kulturna događanja.
Mada je stanje društva, duha i morala u njemu gotovo identično vremenu u kojemu je pisao Ivan Kozarac, Društvo književnika Slavonije i Baranje nema snage, volje ni hrabrosti dati svoje odgovore na njega.
Desetak autora, članova društva pokušalo nas je uvjeriti da se u Slavoniji ne krade žito, da nema nikakvih strukturalnih promjena, da razvrat i nemoral nisu postali dijelom svakodnevnog života.
Niti riječi ne čusmo o pljački žita u Đakovštini, o brojnim kockarnicama koje preplaviše zemlju, o gubitku tisuće radnih mjesta. Kao da to nije ostavilo nikakvog traga na ljudskim sudbinamama.
Slavonski književnici izgubili su vezu sa stvarnošču.
Daleko aktualniji od njih je bio Ivan Kozarac. I daleko glasniji, iako je bio prisutan samo na slici na stolu. I dok su slavonski književnici čitali svoje radove o nekom velikanu francuske književnosti iz nekog davnog stoljeća, ili pokušali izraziti svoje osjećaje u japanskom bećarcu …rekoše da se zove haiku, ili tako nekako …čini mi se …u svakom slučaju bi trebalo značiti nešto veselo …učini mi se kao da čujem Ivana Kozarca kako mi se obraća na lijepom slavonskom:
-Mrtva vuka ne plaše se janjci.
Niti ne pomišljam reći da slavonski književnici na početku 21. Stoljeća čine nešto loše, niti ih optužujem zbog toga. Ja im samo predbacujem njihovo nečinjenje i nedostatak hrabrosti pogledati stvarnosti u oči.
Uvijeni u prividnu sigurnost institucionalne književnosti, slavonski književnici pokušavaju preživjeti. A vrijeme prolazi.
Da je stvarno tako kaže nam i Đuka Begović, junak iz istoimenog romana Ivana Kozarca:
– Čudno! …vidjelo se Đuki. – Kako to ide, samo ide. Htio ne htio čovjek, to ide ni brže ni lakše. Kaži danu ”stani!” – jok! On samo ide, a ti plači za njim ako te volja.
A vrijeme ide. I dok slavonski kniževnici isprobavaju nove mogućnosti koje im otvara haiku-poezija, ili dok smjernice traže u novootkrivenim predpotopnim francuskim autorima …vrijeme će nas pregaziti. Kada se slavonski književnici vrate u stvarnost neće više biti Slavonije. Naziv regije u budućoj Europi, regije koju još stidljivo zovemo Slavonijom, već je određen i pušten u probnu upotrebu, a zove se Jugoistočna Europa.
Slavonija će ostati samo u liku Đuke Begovića i njegovim riječima:
– Duša! Kakva duša!… Gdi je duša u čo’eka! Da čo’ek ima dušu – ne bi krao, var’o, lag’o, otim’o. Pa zar bi i umr’o! Ovako, što dođe pod zemlju – to je sve. Sav čo’ek. A to se ismrdi, izgnjije, istrune, nestane i ništa ne ostane.
Za pohvaliti i za podržati je trud ravnatelja i osoblja Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu. Sizifovom upornošču pokušavaju pokupiti krhotine slavonskog duha i stvoriti uvjete za nastajanje jednog novog. Gradska knjižnica postaje polako multimedijalni hram kulture. U drugim vidovima kulture ostalo je još puno slavonskog što se moglo vidjeti i na nedavnoj Reviji dokumentarnog filma. Bilo je tu vrhunskih radova, koji se s ponosom mogu pokazati i u svijetu.
Izložbe fotografija u gradskoj knjižnici postale su magnet za zaljubljenike u Slavoniju i u vrsnu fotografiju.
Žao mi je da Društvo slavonskih književnika spava svoj stogodišnji san i živi i djeluje u nekom drugom globalnom prostoru. Dobro je da su Ivan Kozarac i A.G. Matoš, još uvijek sveprisutni u krhotinama slavonskog duha, jer su se na vrijeme unijeli u njega.
I dobro je da Gradska knjižnica u Slavonskom Brodu prepoznala vrijeme u kojemu živimo.
Malo kasno, ali ne i prekasno.