piše: Mirko Popović
Prvo se radi oslona zemaljskog stopama klupi kamenoj priklanjamo, tamo gdje se umor primarno prima i razlaže. Stûd snimo pod zvijezdama što ispod i iznad svjetlucaju.
Onda meandrira naša lađa znatiželjom(?), žednim srcem(?), a prazne ruke se upliću u rosu nataloženu po jutarnjoj travi srpnja, po zrelom zlatu pšenice iz čijeg mira stameno izviru zvonici.
Pod njima teče molitva:
Vječni, pogledaj na naša (teška, čemerna, suluda, nedopustiva, nenapojena, neobazriva, nehumana, krvava, zamišljena, bratoubilačka, sluđena, zanesena, iskrena) zemaljska putovanja… Novim milijunima očiju što neumoljivo pristižu i puzē Međugorju – tim putem! ori se ljudski polusan bez imena naspram mnoštva i porukā:
Est deus in nobis.
Snažni nas koraci vraćaju na davno napušten prag roditeljski, odakle svi izviri potekoše da bi se pronašli… i takvi, preobraženi, umilnim gugutom uneseni u lica nadobudnih, tihi s riječima zborimo: Jednako anonimusi, i vi sa vidljivim tragovima eshatologije sraslim s dnevnim mudrovanjem, kao i svi mi… vide ono što stvarnošću zovemo. Jedni, zadovoljni neznanjem, nemaju pitanja jer sve znaju, drugi ne znaju da nikada neće znati što je to, zapravo, stvarnost (koja u ograničenoj ljudskoj percepciji nije to što Jest).
Naš dnevni plamen (jer je ljudski) gori i naše ruke streme od iskona žedne, od prapočetka potrebne priklanjaja Tebi, osuti rosom besmrtnosti.
Vjetrovi okolo smireni su, prozori zatvoreni, toplina nas dotiče u malim krletkama života.
U ljudskom hodu za jednim glasom visoko me držao put, u bujicu se ljudskih vapaja obrušavajući. U očima sam odnio sliku grimasē i zapamtio zov nepoznatog dječaka. Nisam mogao ni znao razmišljati o njegovoj nevinosti, o tome zašto razularena i nemilosrdna rijeka života u nepovrat odnosi one koji više ne mogu ni plakati.
Dobro došao u Međugorje, izvila se hermetička nečujnost iz mene. Prije nego sam sklopio oči da ljudski putujem do skuta Milosrđa u Kozmosu…