SLAVONIJO SLUŠAJ OVO …

Iz razgovora s gospođom dr. Marijom Dragicom Anderle iz Wiesbadena o njezinoj knjizi “BROĐANI u Berlinu/ Kronika aktivnosti jedne hrvatske humanitarne udruge

autor: Gojko Borić/ Croexpress
foto: Sonja Breljak

Dragice, kakve veze ti imaš sa Slavonskim Brodom, gradom koji je u Hrvatskoj poznat po svojim industrijskim pogonima, svome graničnom položaju prema Bosni i Hercegovini i svojim patnjama u Domovinskom ratu?

Ja sam Brođanka. Osnovnu sam završila u Podvinju, u Tadijanovićevoj školi – danas je to nova zgrada – a gimnaziju u Brodu. Ravnica, Sava i vinogorje su moj zavičaj – bili i ostali.

Kako su i zašto Brođani napuštali svoj voljeni grad i odlazili u tuđinu, u za njih daleki Berlin?

Zna se zašto. Zapad je trebao običnu i kvalificiranu radnu snagu, a u Jugoslaviji nije bilo posla, pogotovo za takvu zaradu, kakvu je nudila Njemačka. Ljudi su onda u nadi da će riješiti svoju životnu situaciju krenuli trbuhom za kruhom u tuđi svijet. Odlazak je bio često organiziran – brodski industrijski gigant ‘Đuro Đaković’ i ‘Slavonija’ drvna industrija slali su po ugovorima svoje radnike u srodne tvrtke u Njemačkoj – varioce, tokare, mehaničare, radnike u pilanama, lakirnicama, pomoćnu snagu.

Znamo, kako je to išlo: specijalni vlakovi, masovni smještaji. Zemlja domaćin nije imala programe za integraciju – diskutira ih još danas. To je velik politički i kulturni deficit Zapada. Mnogi naši građani napuštali su domovinu na vlastitu ruku, da bi onda sami tražili posao i organizirali si život. To je bio težak period prilagođivanja na novu sredinu. Njemačka danas javno podsjeća na 50. obljetnicu potpisivanja ugovora za dolazak gastarbajtera iz Turske.

Hrvati su masovno dolazili 60-tih godina. Naravno, da je to bio gubitak za Hrvatsku, jer se radilo i o mnogim školovanim osobama, čije je obrazovanje platila bivša država i koji su, umjesto da grade svoju zemlju, otišli i bili prisiljeni zapošljavati se u profesijama, koje je nudilo tržište, jer se domovinski certifikati nisu priznavali. Većina BROĐANA u Berlinu danas rade poslove, na koje su priučeni. Neki su osnovali i vlastita poduzeća, koja zapošljavaju mnoge naše ljude.

Kad je bio osnovan zavičajni klub Brođana u glavnom njemačkom gradu i koja mu je bila svrha?

Aktivnost traje od polovice 80-tih godina, kad su Brođani pod imenom ‘Zavičajni klub Slavonski Brod’ djelovali unutar berlinske ‘Hrvatske kulturne, umjetničke zajednice’. Samostalni rad počinje sa osnivačkom skupštinom održanom 7. rujna 1995. godine, na kojoj klub dobiva današnji naziv ‘Zavičajni klub BROĐANI Berlin e.V.’ Cilj je, od početka bio: njega hrvatske kulture i veza prema zavičaju, zajedništvo i prijateljstvo u slobodnom vremenu.

Velika većina hrvatskih tzv. gastarbajtera napustila je svoju domovinu u pretpostavci da će ostati samo neko vrijeme u tuđini i onda se vratiti u svoj zavičaj. Kad je Brođanima u Berlinu postalo jasno da će mnogi od njih ostati zauvijek vani, odnosno kakve su razlike između generacija koje se okupljaju u svome društvu?

Pitanje je generalno. Ta prva predodžba, da će se brzo zaraditi novac, a onda se ide kući, nije se ostvarila, jer ni na Zapadu novac ne leži na cesti, a novi način života u jednoj jakoj razvijenoj industrijskoj zemlji nije tetošio psihu, nego je pobrkao orijentaciju dnevnim pritiscima – udaljenost od obitelji i doma, samoća, naporan rad, druga klima, druga hrana. Veliki san i planovi o povratku postajali su sve neizvjesniji i daleko.

U Hrvatskoj pak privredna i politička situacija nisu obećavale ništa bolje, dapače, politički pokret 70-tih godina je jasno najavljivao težnju za promjenama i nesigurna vremena. U klubu BROĐANI se danas okupljaju tri generacije. Neki roditelji zbog djece, ili unučadi odlažu, ili čak još konkretno ne razmišljaju o povratku. Mladež je integrirana i po mjeri svog vremena. Druga generacija je dvojezična. Kod malih je pitanje, koliko će im se približiti hrvatski jezik i kultura.

I onda je buknuo obrambeni Domovinski rat. Brođani u Hrvatskoj bili su jedni od prvih na udarnoj crti velikosrpske soldateske. Kako su berlinski Brođani doživljavali te patnje i što su poduzimali da pomognu svojima u nevolji?

Rat je, naravno, alarmirao narod. BROĐANI su znali, da su istočna Slavonija i njihov grad ugroženi i nije se dugo čekalo. Počelo se iz ničega. Kao civilna udruga klub je bio tada bez biroa, logistike, transportnih vozila, bankovnog računa. Počelo se s akcijama skupljanja novčanih priloga među Hrvatima i traženi su odmah kontakti sa Brodskim stožerom HV, a preko članova u Berlinu sa bolnicama i gradskim institucijama.

Nijemci su se tu pokazali kao dobri i solidarni partneri. Otvarali su magazine i davali ogromne količine sanitetskog materijala, opreme za vatrogasce, vodovod, staklo, krevete, lijekove i pomagala. BROĐANI su konstantno preko Radio-Broda i novina bili informirani o događanjima kod kuće. Svi transporti su bili dogovarani sa gradskim čelnicima i voditeljima službi, tako da je pomoć stizala direktno.

Rijeka Sava koja se spominje u hrvatskoj himni dijeli Slavonski od Bosanskoga Broda. S jedne i druge strane rijeke žive uglavnom Hrvati koji su više nego susjedi. Postoji li ta bliskost, kovana stoljećima u Domovini, također i u Berlinu? 

Rijeka Sava je sad opet granica, ali Posavci su naš narod. Ima ih u Brodu od rata jako
mnogo, ali puno njih ne prodaju svoje na drugoj strani Save, jer se žele vratiti, valjda kad se situacija politički sredi. Imaju svoje posebnosti – nošnje, šargija, specijaliteti kuhinje.

Mi Slavonci to sve poznajemo. Sad na ovoj zadnjoj fešti u Berlinu domaćica na štandu sa kolačima mi je napravila paketić slatkica, da ponesem u Wiesbaden. Pitala me, što da mi spakuje. Izabrala sam i baklavu, jer sam kao gimnazijalka išla nekad sa prijateljicama preko mosta u Bosanski Brod u slastičarnu. Bile smo uvijek sve ljepljive od baklava i od halve.

To su lijepa sjećanja. – Rat je, rekla bih, učvrstio veze u klubu. Ima Posavaca i članova iz drugih regija, kojima je projekt BROĐANA važan životni sadržaj u Berlinu. Ipak trebalo bi više stalnog angažmana mladih. Klub danas ima odgovornost i mora se potvrditi kao stalan partner. Posao oko pripreme priredbi je ogroman pothvat i tu je dobro došla svaka ruka.

Na koji način kontaktiraju berlinski Brođani sa svojima u rodnom gradu, posebice nakon Domovinskoga rata kad to više nije životno važno?

Pomoći nikad previše ni sad, nakon rata. Veza sa Centrom za socijalnu skrb u Brodu je najvažnija i ostaje konstantna. Mislim da bi suradnju, nakon toliko godina iskustava trebalo institucionalizirati i dugoročno strukturirati. Razlikovati između velikih i malih projekata.

Klub bi mogao biti stalni partner za pomoć i sudjelovati u odlukama o potrebama i prioritetima u gradu i regiji. Prijedlog sa limenim oznakama za brodske ulice sa strane BROĐANA još uvijek stoji. Jedan dio je izveden, ostatak treba napraviti. Berlinske priredbe su stalni izvor prihoda i to treba sporazumno i pametno rasporediti.

Berlinski Brođani surađuju i sa svojim njemačkim prijateljima, susjedima i sugrađanima, dakako i s tamošnjim gradskim upravama. Kako se to odvija? 

U ratu je veza bila intenzivna. Marketinški lanac Kaiser’s je npr. bio o svom trošku poslao teretnjak hrane u Brod. Trenutno je najvažniji prijatelj grad Berlin, koji dva puta godišnje BROĐANIMA daje veliku dvoranu u četvrti Lichtenrade za priredbe.

Kroz posjete štandova razvila su se i osobna prijateljstva sa građanima Berlina. To su mjesta za turističku promidžbu, razgovore, upoznavanja i dobru čašicu – svi već razlikuju šljivu i kruškovac i intenzivno razgovaraju o Jadranu ili nogometu.

Dopredsjednica društva Brođana u Berlinu Elizabeta Kopić dobila je od njemačke savezne kancelarice Angele Merkel jedno posebno vrijedno odličje kao jedina u skupini od 300 stranaca. Zašto ga je dobila i kako je to odjeknulo u njezinom gradu na Savi?

Naša ‘teta Liza’ je nevjerojatna: pametna, korektna, istrajna. Dobila je priznanje za svoj četrdesetgodišnji rad na integraciji stranaca u Njemačkoj. Ne znam, kako je to odjeknulo u Brodu, ali kroz moju knjigu će se sad o tome čuti – ‘nek se spominja i pamti’ ( brodski slogan, naslov knjige o slavonskoj baštini od Zvonimira Toldija).

Koja je svrha ove knjige i što bi iz nje mogli naučiti drugi hrvatski klubovi, udruge i društva. Naše je opažanje da se Hrvati uglavnom dobro slažu upravo u svojim malim inozemnim zajednicama, ali da ta suradnja ‘hramlje’ na razini njemačke države, prema onoj starinskoj: tri Hrvata četiri stranke. Kakvu poruku ostalim Hrvatima u Njemačkoj šalje ova knjiga?

Tri argumenta su mi pri pisanju bila važna: Prvo, klub je, nakon 20 godina rada, želio da si sam napravi bilancu svega što se napravilo; Drugo, objavom dokumentacije htjeli smo razbiti priče o zloupotrebi humanitarne pomoći, koje je u ratu izgleda bilo na pretek. Prijatelji, sponzori, krasna publika i hrvatska javnost imaju pravo dobiti uvid u rad naše organizacije. Kompletni arhiv kluba predali smo Znanstvenoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Kratki pregledi su u Državnom arhivu u Brodu i u klubu u Berlinu; Treće, moj osobni interes. Kao dio iseljene Hrvatske zanima me djelovanje naših ljudi u ovoj zemlji. Mi se unosimo na dvije strane. Mi gradimo i ovaj svijet na Zapadu. No, stranci načelno, još uvijek srazmjerno malo participiraju u blagodatima ovog društva, jer, kolikogod uključeni u normalan život – Hrvati su općenito dobro integrirani – planiranje života ide u dva smjera: ostati, ili se vratiti.

Moja knjiga je dokumentacija i primjer angažmana jedne male skupine građana, koji nesebično pomažu zato jer vole svoj narod i svoju zemlju. Što se tiče suradnje naših udruga ovdje, nakon dugog vlastitog iskustva u radu na hrvatskom zajedništvu mislim, da je današnja samostalnost naših udruga znak samosvijesti i demokratske slobode naših građana. Poput BROĐANA ljudi osnivaju društva i grade si male pregledne zajednice u kojima slijede ciljeve, koje si je članstvo samo izabralo i formuliralo u svom statutu.

Tu su onda poznanstva, transparentnost i povjerenje. Čim se ta baza izgubi, udruga se pretvara u stranku. To smo možda ovdje, i kroz natezanja u politici, konačno naučili. U Njemačkoj nema hrvatske krovne udruge, ali to ne znači da nema aktivnosti i rezultata. U posljednje vrijeme nekoliko naših udruga slavi, ili je proslavilo, svoju 20. obljetnicu rada. To je zavidna bilanca. Izdaju svoje jubilarne knjižice. Programi su im izvrsni – dakle, radilo se i nema razloga za sumnju, da će aktivnost prestati. Tko se traži, taj se i nađe.