Zagrljene nam se sreću suze…
Mirko Popović
Oko praga zvone kapi u prvom proljetnom suncu. I rasprskujući se nestaju.
Gledam dugo Njeno lice i zamišljam neizvodivo pomjeranje iz egzistencijalnog okvira koji ju zakovao za krevet.
Ne čuje moje misli, ali slušajući prodorno dživdžanje vrapca u neizlistanoj krošnji iza prozora izgovara teško i nepravilno:
– Proljeće smo ja i ptica, – odgonetam riječi koje su joj, možda, kao kovitlac krenule iz duše, ali zapinju i ne izlijeću kao nekad, kad je proljetno sunce rumenom bojom oživljavalo krovove uokolo i brinulo se za raznovrsnost boja cvijeća u njenom vrtu.
– Odavno smo jedna drugoj prijateljice.
Onda zašuti. Ne vidi ni pticu, ni snijeg i ne čuje kako u sunčanom jutru kopni, kako kapi oko praga zvone.
Gledam joj profil. Pa zidove. Ormar, taj stari, prastari, izlizani prijatelj njene samoće i nesanicā, to drago i toplo drvo s dušom u čijim je ladicama čuvala svoje tihe i zlatne jeseni i uspomene na djecu.
– A djeca… moja djeca? Nema ih… Kad će doći?
Gledam joj lice-žrtvu, taj ukočen put koji ne vodi nikud, životnu bilancu otisnutu u nesuvislost.
– Tu sam, došao sam. Hajdemo na verandu. Sunčano je i ugodno jutro. Obući ću te. Eno i štap je tu.
Zagrljene nam se sreću suze… teške i nemoćne.
Gledam joj lice. Njegova ponovna nijemost i nepomična bjelina zida kao da se promeću u riječi:
Kamo su otišli dani? Te male i gorke grimase vrate mi vrijeme. Godinu neku. Davnu. Njena posjeta, pa njeno lice u prozoru autobusa – odlazak… Neobičnom snagom prože me ta slika.
Potom su dolazile zime u kojima sam pokušavao u svijest dozvati njene bore i otkriti dubinu tragova njena zastrašujućeg samovanja. A pisao sam joj:
– Pući će obruč zla. Sve ima vijek trajanja, pa i ratna drama. Moraš izdražati… Moli se, u tome je smisao, olakšanje i nada. Moramo se, svi, učiti što većem strpljenju. I u takvom teškom stanju u Bogom datim okvirima može se naći mir, strpljenje, dotaći iskra sreće, osmisliti samoća…
Gledam… usne joj miruju, oko sjaji u suzi. Zidovi bijeli i nijemi. Pokušavam dočitati njenu dušu isplakanu suzama nadanja i beskrajnog čekanja.
– Koliko li se molila iz svoje osame… – pitam, a u prvim proljetnim zrakama kopni snijeg i oko praga zvone kapi rasprskavajući se: hemiparesis gravis, ravis, avis, vis, is… Što si mi spustila, Vječnosti, na siroti plačni dlan…?
Usne joj se pomiču u smiješak. Onda se taj žižak lagano gasi i ona otvara oči ostajući nepomično ležati s pogledom zaljepljenim za plafon.
– Htjela si nešto reći, – upitao sam nježno. Šutjela je. Sliježem ramenima, ophrvan. Možda je odlutala u doba davno. Možda su joj moje riječi lepet crnih krila, povorka nepoznatih ljudskih lica na ledenom ekranu vremena.
– Sama sam, – prošaputa. I brizne u plač:
– Hoću li dočekati da dođeš? – pita me tupo zagledana u svoju tamu.
Ne pitam koga ona sada… i što vidi u mom prisustvu? Ali ja sam ponovno u djetinjstvu i vidim Njenu dušu kako treperi plavim uzletima dok je bose kiše odnose ka lijeposti modrih vidika:
–Povedi, još dalje me povedi – usque ad infinitum – glasu galeba, kormilu oluje, koralima, u bonace, u daljine…