JASNA PITANJA NA NEJASNE ODGOVORE

Komentar na Komentar tjedna: Josip (Prudeus) piše Josipu (Mayeru)

Poštovani gospodine Mayer,

Prvo svega srdačno vas pozdravljam, zahvaljujem i čestitam na čestitom i plemenitom nastojanju da sveze između iseljene i diljem svijeta raseljene Hrvatske postanu što čvršće, što sadržajnije da se plodovi suradnje osjete, rastu i umnožavaju se.

Želim to i ja i najveći broj hrvatskoga puka s ovu i s onu stranu granice jedine nam matične nam domovine.

Jedino, u čemu se nas dvojica ne nalazimo leži u činjenici što se Vi radujete i jednom činovničkom dopisu i vjerujete napisanom. Ja ne.

Nažalost i dalje ću ostati nevjerni Toma dok ne vidim, dok ne čujem, dok ne doživim učinjeno.

Dopis o kojem je riječ prije svega poslan je u ime pristojnosti jer ste se pisali Uredu, no u njemu samo “dugoročni projekti” i kako još uvijek naš puk voli reći “brigo moja pređi na drugoga”.
Zatim: “bit će, razmišlja se, u planu su …”

Poštovani, dobrohotni Gospodine, što se stoljeće i pol zatiralo ne dopušta ni mjesec dana odlaganja kako bi se barem zaustavilo urušavanje sveza nas u domovini i vas izvan nje. A ona sve labavija.

Ured iseljeništvo (iz kojeg ste dobili dopis) utemeljen je tek prošle godine ( nota bene 2013.). Što se čekalo svih ovih godina?
Govorim o godinama kada je RH postala konačno neovisna.
……..

Jasno nam je da AU monarhija kada je krenuo prvi iseljenički val ( prisjećam se tuge Kranjčevićevog “Iseljenika”) nije mario što odlaze otočani sa Iža, Silbe, Visa, na neke daleko tuđe otoke u ribare ili rudnike …

Kasnijoj žandarskoj čaršijskoj tvorevini itekako su odgovarala napuštene kuće i prazne ognjišta kako bi se mogli ukućiti neki drugi.

Treći val označen je prije svega komunističkom strahovladom koja je pola stoljeća u svakom rodoljubu vidjela “narodnog neprijatelja” te ne bješe izbora: ili nestati u tuđini, ili nestati ” preko noći”. Čak ni u tuđini nije bilo sigurno. Ali se o tome nije niti pisalo, niti pričati smjelo. Malo, malo “pod neraznjašenim okolnostima” nasilno se gasili životi ionako, iseljeničkim jadom izmučenih, domoljuba. Dakle “kod kuće” nemoguće, daleko od kuće opasno ….

I onda je došao krvavi ratni pir samo sa jednim ciljem -oteti zemlju: do Virovitice, do Karlovca, do Karlobaga.
Tada, odmah, žurno sa sve četiri strane svijeta domovini u pomoć pohrliše iseljenici prvog, drugog, trećeg koljena.

Oni nisu oklijevali.

Pomoć je bila izdašna i svekolika ne samo tvarna nego štoviše nudeći život za rodni prag.

Tih krvavih, ratnih godina sveza domovinske i iseljene Hrvatske bila je konačno najistinskija, najiskrenija, nadjelotvornija.

Bogu hvala prođe rat.
Ostalo kako je ostalo – svima je poznato osim pritajenim, zakletim mrziteljima domaćim ili inozemnim. Njima je uspostave neovisne RH nepojmljiv pojam. Sve do danas.

Unatoč njima i svemu, vjerujući u povoljni vjetar, poneki iseljenički val krenuo je prema domovini.
I da je po dobrim nastavljeno, a nije – prvi, drugi, deseti, stoti povratnik naišao bi na začudnu birokratsku nedobrodošlicu.
Koliki htjedoše u zavičaju obnoviti dom, sagraditi, radionicu, čak tvornicu, hotel… a ono prepreka za preprekom.

Razočarani: jedan, pa drugi, pa dvadeseti počeše odustajati. Vidjevši da je u domovinu jedino dobrodošao njihov novac, ne oni, njihove ideje, njihova želja da stvaraju u svojoj , a ne u Ognjenoj zemlji …

I sad, tu smo gdje smo.

Skratimo. Idemo na suštinu odgovora na odgovor.

Od proglašenja samostalne RH na svim razinama od lokalnih do Sabora i Vlade – nitko od obnašatelja vlasti, nije stavio u plan osigurati u mnogim, u bilo kojim tijelima brigu da se osiguraju i stolci za trajnu nazočnost našeg iseljeništva.
Da, s početka bijaše nekakav simbolični, zanemarivi postotak iseljeničkih predstavnika u Saboru …no i čudnih razmišljanja ( sjećate se: pravo glasanja, kvota predstavnika, mjesta za glasovanje sve dalje i manje …).

Od prvih dana uspostave RH ustrojena su recimo i brojna ministarstva koja i danas postoje, ali trebalo je proći više od 20 godina da bi se “netko sjetio” pa tek u svibnju 2013. osnovati Državni ured za iseljeništvo.
Zašto je do tada, dva desetljeća bio iseljenički zrakoprazni prostor znaju samo oni koji su ovaj Ured utemeljili. Bolje ikad nego nikad.

Eto u taj ste Državni ured poslali svoje pismo i iz njega dobili odgovor.

Između ostalog Državni ured ima:
1. Službu za kulturu, obrazovanje, znanost i sport.
Zašto to nije bilo od prvog dana za iseljeništvo predviđeno pri istoimenom ministarstvu?

2. Služba za gospodarsku suradnju.
Zašto se Ministarstvo gospodarstva  u svom radu sve do 2013. nije vezivalo uz iseljeništvo?

3.Služba za provedbu natječaja i praćenje projekata
Ne znam djelatnost i važnost njihovu pa nemam pitanja.

4. Sektor za pravni položaj i statusna pitanja Hrvata izvan Republike Hrvatske.
Tko je do 2013. brinuo o pravnom položaju naših ljudi izvan RH. Nitko, itko ili je sada ovo povećanje opsega rada. Ne znam.

5. Služba za pravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, hrvatske manjine i iseljeništva.
Isto, a tko je to radio ranije? Itko, nitko. Svatko pomalo?

6. Služba za statusna pitanja Hrvata izvan Republike Hrvatske.
Ne znam djelokrug, očito imaju poslove od velikog značaja. No tko je to radio ranije? Ili nije bilo potrebe? Ili ?

Zaposlilo se u DUZI 59 ljudi  (za sada) i već punu godinu rade punom parom.
To bolje od mene osjećaju naši iseljenici. Ako je tako kapa dolje.
Nu, čemu treba DUZI pismima podsjećati da se od njih očekuje više i konkretnije.
Njima bi trebalo samo slati čestitke i zahvale za učinjeno.

Ono, što ste Vi, poštovani Gospodine, njima pisali: “tu mislim također, na sve druge književnike i akademičare te druge visoko obrazovane ljude”, to je dio poslova DUZI koje je trebalo kontaktirati i razraditi konkretne akcije hrvatskih znanstvenika, književnika, slikara, glazbenika, kulturno umjetničkih i športskih društava …pa onako, pada mi na pamet, potaknuti hrvatske nakladnike da kad tiskaju dobro štivo ne zaborave knjige poslati i našima preko granice…pa dogovoriti sadržaj, mjesto i vrijeme …

No, ništa važnije nije od gospodarskih veza, stvoriti preduvjete i raspoloženje (!) u domovini da svatko tko se želi vratiti može to učiniti mnogo, mnogo lakše nego što je sada moguće po postojećim zakonima.
Bože moj, pa nudimo Hrvatsku Rusima, Amerikancima, prodajemo Njemcima, prodajemo Austrijancima, nudimo Šveđanima, putuju naši gospodarstvenici u arapske zemlje, u Kinu …

Državni ured za iseljeništvo morao bi skrbiti da se među svima njima ponudi i prihvati naše iseljenike.

Premala smo (brojem žitelja) zemlja da bismo se olako odrekli skoro polovice sunarodnjaka rasutih na svi m kontinentima. Oni su uspješni, oni žude za kvalitetnim povratkom.

Predugačko, ali na kraju moram napisati – našima vani već bi se zatro trag, da nije pol stoljetne brige hrvatskih katoličkih misija posvuda gdje ima Hrvata. Oni nisu “pisali projekte” oni su učili djecu pisati, čitati, pjevati, plesati …skrbili za odgoj, obrazovanje, zapošljavanje naših iseljenika bez obzira na nebitne svjetonazorske, nacionalne i druge predznake.

A ovo što predlaže DZZI:
“U svakom slučaju, Vaše prijedloge ćemo ozbiljno razmotriti te ćemo u dogovoru s našim partnerima – Hrvatskom maticom iseljenika (portal http://www.matis.hr), HRT –om i medijima u iseljeništvu ( Fenix, Boka Cropress, CroExpress, Hrvatski Glas Berlin i ostali …) učiniti sve potrebne korake u cilju boljeg i učinkovitijeg povezivanja Republike Hrvatske i Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske.
Osim toga, nastojati ćemo i da web stranica našeg Ureda bude mjesto susreta iseljene i domovinske Hrvatske.” 

E, takvi web “susreti” postoje i mogu se umnožiti i s i bez 59 djelatnika koji neka porade kvalitetno ,ali i žurnije na važnijim projektima od športskih i folklornih priredbi.

Mnogo pisah, vjerojatno sam i ponešto pogrešno pa se unaprijed ispričavam. Srdačan pozdrav Vama i svima našima pred čije oči dolazi barem ovim putom riječ iz domovine.

PS Matica iseljenika i njena dugogodišnja djelatnost u ovom tekstu nije predmetom promišljanja. P