ODGOVOR NA MALENO PITANJE

Stipe Petrina je vjernik zbog gradnje spomenika gospi od Loretta?

piše: Dražen Radman
U prošlonedjeljnoj emisiji ”Nedjeljom u 2” gost je bio g. Stipe Petrina, primoštenski načelnik i budući saborski zastupnik. Osim razgovora o razlozima razmimoilaženja s ”Mostom” i osobnim pogledima na društveno-političku stvarnost, voditelj Aleksandar Stanković je pred kraj emisije postavio svome gostu naoko nevažno pitanje:

”Jeste li vi vjernik?”

Odgovor koji je uslijedio, povod je za ovaj članak.

Naime, odgovor kojeg je primoštenski načelnik izustio, vrlo je sličan mnoštvu ljudi koji odgovaraju na isto pitanje. Petrina je, pred nekoliko stotina tisuća TV gledatelja, odgovorio točno ovako:

”Jesam, naravno! Evo, sada gradimo najveći spomenik Gospi od Loretta u svijetu u mozaičkoj izvedbi i uvršteni smo u svjetsku rutu hodočasnika štovatelja Majke Božje Loretske, a pismo potpore ovom projektu, osobno je potpisao papa Franjo. Eto, to vam sve govori o meni.”

Eto, to je sve što g. Petrina rekao ”za dokaz i prikaz” svog kršćanstva i – ostao živ! S tim da je završnom rečenicom, valjda, htio zapečatiti neupitnost svoje vjere.

Bez uvrede bilo koga, dopustite da kažem, odgovor Stipe Petrine je potpuno besmislen. Zašto? Jednostavno zato što vjernik-kršćanin ne dokazuje svoju vjeru time što gradi jedan spomenik, makar bio Isusu Kristu, makar bio i  najveći na svijetu i makar imao podršku svih papa i kardinala svijeta zajedno. Ne može se dokazati ni gradnjom najveće crkve u svijetu, ali ni gradnjom nekog prihvatilišta za beskućnike ili zlostavljane ljude.

Ukoliko je odgovor na pitanje: ”Jeste li vi vjernik?” potvrdan, on može biti ispravan i valjan samo ako je čovjek zaista upoznao Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja. Kao onog koji ga je oslobodio i spasio od prokletstva grijeha, od laži, od nemorala, od psovki, od duhovnog sljepila i hromosti… Takav zna da ‘dobre’ stvari ne mogu, same po sebi izbrisati ‘loše’ stvari. To nije stvar vage.

Stoga, čovjek koji je zbilja doživio Kristov mir u nekom trenutku svog života, ne može i neće govoriti o gradnji spomenika kao dokazu svoje vjere. Time će samo otkriti svoju ne-vjeru.

Jer čovjek koji je doživio Krista kao Put, kao Istinu i kao Život, dobro zna da ničim nije zaslužio taj dar i to spasenje. Zna da se tu radi o čistoj milosti odozgor. Takav zna da ni gradnja raznih spomenika ni činjenje mnogih dobrih djela ne može polučiti krucijalnu promjenu u čovjeku. Niti ono istinsko i iskonsko zadovoljstvo za kojim čovjek cijeli život čezne. Pa ta potraga traje i traje jer čovjek stalno nasjeda na razne ‘dude-varalice’, za koje mislimo da će nas napokon spasiti od nutarnje gladi i žeđi.

Dakle, vjernik se ne postaje čak ni svakodnevnim odlaženjem u crkvu, kao ni nabrajanjem dugih molitava. Vjernik se ne postaje i ne dokazuje niti činjenicom da netko ‘ima’ sve sakramente.

Vjernik se, naime, postaje iskrenim i poniznim otvaranjem svog srca Onomu kojeg prepoznaje kao svoj najveći smisao za kojim je tragao. Kojemu je bio tako blizu, ali zbog sljepoće, bio tako daleko.

Gospodin Petrina je na postavljeno pitanje odgovorio kako je odgovorio i nipošto nije u tome iznimka. Slično odgovaraju i mnogi drugi, što ‘veliki’, a što ‘mali’ ljudi. Možda baš zbog toga nismo već desetljećima kadri premostiti vlastite animozitete, frustracije i lutanja? Možda upravo zbog nedostatka stvarne vjere sve više upadamo u živo blato svojih pohlepa, netrpeljivosti i lažnih nadanja?

Eto, u ispravnom odgovoru na jedno maleno i usput postavljeno pitanje u jednoj popularnoj nedjeljnoj emisiji, lako moguće da se krije ključ izlaska iz ove naše krize.

Jer kriza koju imamo je, vrijedi to napokon priznati, ponajprije unutarnje i duhovne naravi. Sve ostalo su posljedice.

Valja nam graditi mekša i toplija srca, a ne čvrste i hladne spomenike.

9. prosinca 2015.