Iz drugih medija …crckarije.com
U mjestu Omišlju, na otoku Krku, pokraj razrušene stračare nekadašnjeg poznatog hotela Učke, nalazi se kupalište koje je do nedavno bilo bezvezno, rušno, prepuno algi i morske travurine.
Odlično za kičmu polomiti (bilo je i takvih slučajeva), a jedino što je na njemu vrijedilo, bilo je nekoliko starih kabina za presvlačenje ugrađenih u obližnje brdo koje se diže u visinu od 85 metara na kojem je smješteni stari dio Omišlja. Koje godine su kabine sagrađene, ne znam.
Možda još početkom 20. stoljeća kada se turizam počeo razvijati. Uglavnom, bile su starinske, a plava drvena vratašca, nekada su sramežljivo krila golaća koji se nalazio unutra i jedva čekao baciti se u more. Jednom riječju, bile su predivne, baš kao na nekoj staroj razglednici. Danas ih više nema.
Nakon sto godina, prilikom rekonstrukcije plaže, znojni radnici s macolama u rukama, morali su ih uništiti, a plava drvena vratašca, najvjerojatnije su se spalila. Glupo i nepromišljeno! Iz nepoznatih razloga, tijekom 20. stoljeća, redom su se rušila predivna pučka i aristokratska kupališta kojih je, diljem Kvarnera, bilo mnogo. U Rijeci, Bakru, Kraljevici, Crikvenici, Opatiji, Lovranu, Malom i Velom Lošinju, Selcu itd.
Ova kupališta svoje korijene vuku od dugačkih gatova građenih, u plitkom moru obale Južne Engleske, radi osiguranja dubine mora potrebne za pristajanje parobroda i raznoraznih jedrenjaka koji su u gradove Brighton, Eastbourne, Hastings, Worthing itd., svakodnevno uplovljavali u velikom broju.
Upravo u spomenutom Brightonu, po prvi puta se dogodila revolucija. Gat Chain Pier, koji danas nosi ime Brighton Pieri koji spada u najveći takav na svijetu, iz ruzinavog čudovišta pojedenog od sunca, mora i lošeg vremena u engleskom kanalu, pretvorio se u pravu pravcatu kupališnu ljepoticu. Kako bi tamo uživali u raznim sadržajima poput šetnice, parka, paviljona za koncerte i ples te vrtova i suvenirnica, uz domaće ljude, počeli su stizati znatiželjnici diljem cijele Engleske, a najviše je bilo bogatih Londončana koji su željeznicom, u Brighton, stizali za samo sat vremena.
Kod nas na Kvarneru, koji je u ono vrijeme bio poznat po svojoj blagoj klimi, sva su se kupališta, na zapovijed Austro-ugarske monarhije, gradila za potrebe zdravstvenog turizma i sva su bila izgrađena već do kraja 19. stoljeća. Neko ih se vrijeme koristilo u te svrhe, no vrhunac su postigla početkom 20. stoljeća kada sunčanje, kupanje i druženje uz ćakulu i smijeh, postaje razonodom.
Gradska kupališta, kao što je bilo ono u Rijeci, gradila su se u putničkim lukama te su služila sportskim susretima i ostalim društvenim događanjima, kupanje (razlog je očit) nije bilo prioritetno dok su ona u turističkim mjestima, poput Crikvenice i Opatije, bila apsolutno korištena za ono što su bila namjenjena. Kupališta su se gradila od drveta i željeza, djelomično ili potpuno iznad mora.
Bilo je i onih malo drugačijih, betoniranih na samoj rivi (danas se jedno takvo nalazi još samo u Jablancu, na kopnu preko puta otoka Raba (naravno, više se ne koristi) te onih jednostavnih samo s kabinama u nizu, poput već spomenutih u Omišlju te u Malinskoj i Vrbniku na otoku Krku.
U ono vrijeme, postojale su velike barijere između muškarca i žene. Gledalo se na moral pa su postojala kupališta s odvojenim terasama za sunčanje, kabinama, tuševima itd., no na kraju, ipak su se u moru našli svi. Mnoga od tih kupališta, porazbacanih po cijelom Kvarneru, upotpunili su restorani, brijačnice, prostorije za druženje itd.
Danas, šetajući po mjestima gdje su se nekada nalazila ta velika i lijepa kupališta, nikako se ne mogu načuditi kako nije sačuvano barem jedno za uspomenu ako već, poput Engleza, nismo mogli sačuvati sve.
Zašto su sva porušena!?
Skupo održavanje ne bi smjelo biti opravdanje kao ni prenamjena zemljišta za nešto drugo. Navodno, Opatija priprema projekt za ponovnu izgradnju kupališta kakvo je bilo nekada te na istom mjestu gdje se i tada nalazilo, odnosno bit će to preskup ulog u jeftinu repliku bez srca i duše.