Iz naše arhive ...objavljeno 10.srpnja 2013.
piše: Emil Cipar
Riječ vlakašenje uzalud ćete tražiti u rječniku hrvatskog jezika. To je izvedenica iz imenice vlak, a značenje joj je otprilike: Učestala (svakodnevna) vožnja vlakom na posao, ili u školu.
Ali …vlakašenje je daleko više od stupidne vožnje iz mjesta A u mjesto B. Vlakašenje je stil života, vlakašenje je svjetonazor.
Vlakaši su osobe koje vlakaše. To je posebna socijalna grupa koja ima svoje norme ponašanja, svoj moral i svoju etiku. I kao svaka društvena skupina ima i svoju hijerarhiju koja se mora poštivati.
Najniži u grupi su vlakaši početnici. Oni u grupi nemaju gotovo nikakvih prava, ali imaju hrpu obveza. Naravno si kao vlakaš početnik, najniži u rangu.
Ja sam počeo biti vlakaš 1963. i u četiri godine vlakašenja doživio puno toga …lijepoga i ružnoga.
Moram malo opisati mjesto radnje ovog štiva. Dakle putovao sam iz Bartolovaca u Slavonski Brod. Bartolovci nemaju svoju željezničku postaju već se u vlak ukrcavaju na postaji koja se zove Slobodnica, a nalazi se između Slobodnice i Bartolovaca.
Željeznička postaja Slobodnica nalazi se na pruzi Zagreb-Beograd i prva je nakon željezničkog kolodvora Slavonski Brod, ako se u putuje u smjeru zapad.
Na maloj postaji bio je uvijek u službi jedan službenik. On je prodavao karte, brinuo se o redu i vodio brigu o rasvjeti na signalnim uređajima i o redu općenito, ali glavni mu je posao bio dizanje i spuštanje rampe.
U to vrijeme puno je ljudi putovalo vlakom …učenici, radnici, seljanke koje su u gradu na tržnici prodavale svoje proizvode, putnici namjernici…
Na stanici Slobodnica stajali su samo putnički vlakovi. Ostali …teretni, ubrzani, brzi i ekspresni, samo su projurili kroz stanicu.
U početku sam kupovao kartu. Bila je to takozvana „mjesečna“. Stariji vlakaši su to još tolerirali, ali su moje posjedovanje znali i oni koristiti.
–Kada te kondukter traži kartu, ne smiješ mu ju pokazati odmah. Oteži koliko možeš! Time ćeš pomoći onima koji nemaju kartu, jer će kondukter izgubiti puno vremena kod tebe.
Lako rečeno, ali treba imati živaca provesti to u djelo, jer sama pojava uniformirane osobe izaziva veliki respekt i strah. Ali htio sam postati „pravi vlakaš“, a to je tražilo žrtve. Više se ne sjećam, ali bilo je to jako brzo, postao sam vlakaš pripravnik. To znači nisam više kupovao kartu, ali bio sam ovisan od pomoći starijih iskusnijih vlakaša.
Oni su poznavali sve trikove i bilo je potrebno samo raditi ono što oni kažu.
Ako se pojavi kondukter potrebno je onemugućiti ga u njegovom radu, stvoriti gužvu oko njega i doslovno ga izgurati iz vagona u kojemu smo bili. A bili smo svi u jednom, bez obzira što su ostali vagoni bili poluprazni.
Stariji, iskusniji i pametniji kondukteri …izbjegavali su susrete s nama, jer nisu imali nikakvu šansu.
Vlakašenje je bio i način života. Dosta vremena proveo sam na stanici u Slobodnici i na kolodvoru u Slavonskom Brodu. Vlakovi su kasnili, ponekad satima, ali nama nikada nije bilo dosadno. Zimi u kolodvorskoj čekaonici okupljalo šaroliko društvo …beskućnici, prostitutke, kockari, šverceri, putnici namjernici i vlakaši…
Poznavali smo se međusobno …to je neminovno, jer kad se s nekim svaki dan viđaš, normalno je da ga bolje upoznaš.
Legendarni je bio i Vukoje. To mu je navodno bilo prezime. Bio je to gorostas, zapuštenog izgleda i bio je uvijek bos …i zimi i ljeti.
Vukoje je bio beskućnik, pa je zimi spavao na kolodvoru. Jednoga dana je nestao. O razlozima njegova nestanka kolale su razne legende, pa tako i legenda da je završio u Holiwoodu gdje je glumio čudovišta u filmovima strave i užasa.
U čekanju vlakova događale su se i ljubavi i zaljubljivanja. Ni ja nisam bio iznimka …i meni se dogodila. Djevojka je išla u gimnaziju bila je mojih godina, a putovala je u istom smjeru.
Tako je čekanje na vlak dobilo neki smisao …što neki …dobilo je pravi smisao.
Ja nisam bio od onih frajera koji su već svojim izgledom mogli privući pažnju, pa sam se morao služiti drugim trikovima …pisati stihove, duga ljubavna pisma i tako to. A bio sam i loš u pisanju stihova, ali sam znao dosta poezije napamet, pa sam malo kombinirao …Jacques Prevert, Vesna Parun, Dobriša Cesarić, Charles Baudelaire, Jesenjin… i drugi bili su na mom repertoaru.
Palilo je to uglavnom. Ja bih prilikom prvog susreta nasamo nešto odrecitirao …dva –tri stiha bila su dovoljna. Onda bi uslijedilo pitanje:
-Jesu li to tvoji stihovi?
–Eto ponekad nešto napišem …odgovarao bih ja, onako kao malo stidljivo.
Kod moje djevojke …ne bih htio pisati njeno pravo ime, pa ću ju ovdje nazvati Eva, nasjeo sam i pošteno se obrukao. Dugo sam čekao priliku da budemo nasamo, a onda sam izvukao ono najbolje što sam imao:
Mjesece ljubav je ù meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sâm, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.
Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjanje u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Naravno da sam to htio prodati pod svoje, ali izabranica moga srca me preduhitri:
-To je Mala Kavana od Cesarića, ali fali prva strofa!?
Namjerno ju ispustih, to sam čuvao za kasnije, jer mi se učinilo kako bi za prvi susret to bilo previše. Eva nije tako razmišljala, pa ju odrecitira ona:
Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!
I kud ćeš više. Eto dogodilo se …led je probijen.
Ali ta naša ljubav bila je jako zahtjevna, gutala je puno poezije, pa sam morao često obnavljati zalihe i posuđivati nove i nove knjige, učiti stihove napamet. Kad dva sata čekaš vlak …potroši se tu poezije i poezije.
Tako mogu dodati da je vlakašenje i poezija. Sad …jedan mali problem je postojao. Ja sam bio pravi vlakaš, a Eva je imala mjesečnu kartu, pa nismo mogli biti zajedno u vlaku, jer ja sam morao izbjegavati konduktera, a ona ne.
Ali svako zlo za neko dobro, pa je tako meni vlakašenje pomoglo da dođem do prvog poljupca. To je ona stvar o kojoj razmišljaš danima, misliš kako ćeš, a da ne ispadneš nasilan, a ništa pametnoga u glavi.
Dogodilo se da smo bili sami u hodniku vagona …posljednjeg vagona. Bila su dva hodnika …na početku i kraju vagona.
Naš je bio na kraju.
I tako …mi kod Jesenjina, ili Desanke Maksimović kad vidim konduktera kako prolazi kroz vagon.
Uf jebemti! Taj osjećaj je teško opisati nekome tko nije bio vlakaš.
Mora da je Eva vidjela na mome licu strah pa je rekla:
–Zagrli me!
Zagrlih ju, ali ne iz ljubavi već iz straha. Stojimo mi tako pripijeni jedno uz drugo i ja čujem kako se otvaraju vrata. Sad slijedi ono obvezno: vozne karte, molim!
Ali ništa od od toga, sekunde prolaze …svaka kao vječnost.
Vrata se zatvoriše. Nakon nekoliko vremena okrenem se. Konduktera nema. Mislio čovjek …pusti mladost nek’ živi svoje.
E a sad nije bilo više razloga biti zagrljen. Vidimo kako kondukter na drugoj strani izlazi iz vagona.
Odahnem. U jednu ruku mi drago, a s druge strane …bilo je lijepo u zagrljaju, usprkos napetosti.
Gledamo se …šutimo…
–Kondukter!!! …reče Eva i nasmije se.
Shvatio sam. Zagrljaj je trajao dugo, kao i prvi poljubac.
E sad samo neka netko da kaže kako vlakašenje nema svoje čari.