NAŠ ČOVJEK U VATIKANU

Preminuo je Silvije Tomašević (71), novinar i publicist, dugogodišnji dopisnik Večernjeg lista, Hine i HRT-a iz Rima i Vatikana.

Iz naše arhive/ objavljeno 08.12.2010.

JEDNA KARIJERA BEZ PRIDJEVA

razgovarao i uredio: Emil Cipar

U vrijeme umiranja kvalitetnog novinarstva teško je naći rijetke primjerke onog iskonskog, pravog novinara, kakvi su desetljećima informirali narod o događajima, o povezanosti događaja i struktura, o posljedicama tih povezanosti.

Uloga novinara svela se na razinu nadničara, ili radnika na traci. Jedini njegov zadatak je popuniti prostor između reklama …bilo to u novinama, na radiju ili televiziji.

U doba kada su svima puna usta slobode i nezavisnosti, događa se upravo suprotno. Slobodan si koliko onaj koji te plaća želi da ti to budeš.

Jedna čitava plejada slavnih novinarskih imena iz hrvatskog novinarstva, nestala je potpuno u toj prividnoj slobodi medija. Neki su umrli, neki se prodali za pregršt dolara, neki su izgurani na margine, zbog toga jer u sadašnjem društvu laktovi više vrijede od analitičke sposobnosti.

Slavna imena hrvatskog novinarstva su tako rijetka da se daju izbrojati na prstima jedne ruke.

Jedan od dinosaurusa koji je preživjeo ledeno doba, boravio je ovih dana u Slavonskom Brodu, idealna prilika za jedan razgovor za Hrvatski glas Berlin – Silvije Tomašević.

Jedini hrvatski novinar sa stalnom akreditacijom pri Svetoj Stolici, rođen je 1949. U Zagrebu. On sam kaže da je rođen …u prvoj polovici prošlog stoljeća. Radio je u Rijeci i Slavonskom Brodu, odakle odlazi u Vjesnik gdje je uskoro postao urednik.

Danas je, kao slobodni novinar dopisnik raznih hrvatskih i inih medija. Njegovi visokoprofesionalni prilozi uzor su mlađem novinarskom naraštaju.
Jedna zavidna novinarska karijera bez pridjeva, koje bi novinari trebali izbjegavati. U Silvijevim prilozima ih nema, ali zbog silnih fakta i neutralnog kuta iz kojeg on promatra ljude i događaje nikakvi pridjevi nisu ni traženi. Njih gledatelj, slušatelj, čitatelj… može i treba stvoriti sam.

O stanju novinarstva danas, o izumiranju profesionalne etike, o podilaženju raznim ukusima i interesima razgovarao sam sa Silvijem.

-Kod posljednjeg posjeta pape Benedikta XVI u izvještajima kolega dominirale su demonstracije protiv papina posjeta. Istina jest da ih je bilo, ali ima ih uvjek u istom broju kod svih papinih posjeta. Kolege su udovoljile zahtjevima svojih redakcija i medija za koje rade, pa su ih stavili u prvi plan. I ja sam bio zamoljen od jedne TV-kuće u Hrvatskoj da svoj prilog počnem sa demonstracijama. Nisam to učinio nego sam u prilogu pokazao demonstarcije kakve su stvarno bile. U prilogu se moglo vidjeti 10 novinara sa kamerama, kako snimaju šestoricu demonstranata. I to je bilo sve o demonstracijama u mojem prilogu.

Kakav je odnos Svete Stolice prema medijima?

– Papama je jasno kakav utjecaj ima pisanje novinara na njihov rad. Odnos je vrlo korektan …informacije su dostupne, a pape vrlo pažljivo prate što se o njima ili o Crkvi općenito piše. Sjetimo se „slučaja pedofilije“ kod svećeništva. Papa Benedikt XVI se zahvalio novinarima na angažiranom izvještavanju i otkrivanja tog zla. Bez novinara bi razmjer problema bilo daleko teže prepoznati, jer ga crkveni redovi pokušavaju bagatelizirati i zataškati. Zahvaljujući izvještajima u medijima Crkva je mogla poduzeti potrebne mjere.

Bezbroj anegdota, zanimljivih detalja, iz više od četvrt stoljeća kontinuiranog prisustva u Vatikanu su dio bogastva koje je Silvije skupio u svojoj karijeri. Materijalno mu njegova karijera nije donijela puno. Daleko veću materijalnu korist izvukli su nekadašnji kolege, koji su prešli u politiku i time definitvo pokopali svoju novinarsku karijeru. Njihov povratak u novinarske vode je nemoguć, jer su prodali i vjerodostojnost.

-Mene to nikada nije privlačilo. Imao sam bezbroj sličnih ponuda, kao i mnogi moje kolege, ali nisam se mogao prodati. Pitao sam jednoga kolegu …da ga ne imenujemo …pitao sam ga …što imaš od toga što si prešao u diplomaciju?
Pa imam mercedes …mogu njime ponosno doći u svoj Sinj i pokazati se …evo to sam ja postigao!
I to je sve što se moglo postići …prividno materijalno blagostanje. Ali zbog toga se novinar ne prodaje.

Postoji li još nešto što bi u svojoj karijeri želio postići?

-Ne ovo je sasvim dovoljno …dobro je ovako. Ja sam želio biti novinar, a sada želim to ostati. Bezbroj divnih susreta, događaja, uspomena… To je moj život.

Upoznao sam …davno prije i jednu legendu Njemačkoj novinarsta …nekada vrlo popularniog Hans Joachima Friedricha, ili Hajo Friedrich kako su ga nazivali gotovo svi. Starijim čitateljima iz Njemačke sigurno je ostao u sjećanju, ovaj prerano preminuli prvi voditelj „Tagesthema“. On je na jednom „workshopu“ rekao:

-Novinar nije biće od krvi i mesa. On nema ni spol ni starost, ni naciju, ni boju kože, ni religiju, ni hobi… Nema osjećaja …ne osjeća hladno …toplo …vruće …dobro …loše… On mora biti svugdje prisutan, ali ne smije nigdje sudjelovati… Mora prepoznati događaj i posvetiti se samo njemu.

Dok razgovoram sa Silvijem …sjećam se ovih riječi.

Kada razgovara sa kolegama i u privatnom životu uopće …Silvije je itekako čovjek od krvi i mesa. Ali …čim se upali svjetlo na kameri on postaje oko i uho za milujune gledatelja …usmjeruje im pogled i pažnju na događaj i pokazuje im samo njega.

Jednostavna umjetnost …ispada tako na prvi pogled Silvijev posao. Dobro je napravljen, ako se u njemu ne primjeti novinar koji ga je napravio. Samozatajnost i dosljednost najvažnije su osobine.

Znam da će mi Silvije sigurno zamjeriti slijedeću formulaciju, ali zbog sve manjeg broja kvalitetnih uzora moram ju formulirati baš na slijedeći način.

Novinarsku čast danas u nepreglednom svijetu medija vjerodostojno brani još šačica hrabrih, časnih i nepodmitljivih ljudi. Među njima je i naš Silvije …naš čovjek u Vatikanu.