ŠKOLSTVO – MITOVI I ZABLUDE (1. dio)
piše: Martina Budimir
Nakon 23 godine rada u školi mogu konstatirati nekoliko neupitnih činjenica. One su stalne i kod njih je princip isti, “sve su ostalo nijanse”. Mitova i zabluda pak, puno je više. U narednim ću člancima pokušati razbiti neke od njih.
1. mit: Raditi u školi je dosadno.
Nerijetko od učenika/ca čujem kako nikada ne bi mogli/e raditi u školi jer bi im bilo dosadno stalno predavati jedno te isto. Raditi u školi nikad nije dosadno!
Svako novo doba i svaka nova generacija, pa i svaka nova prosvjetna vlast, donose nove izazove, a prilagođavati i usavršavati se, potrebno je stalno. Oni koji zapnu u učmalosti i monotoniji predavanja jednog te istog na jedan te isti način, neće se pamtiti kao oni što su usadili iskru znatiželje i znanja svojim učenicima/cama, a i sami će biti duboko nezadovoljni i frustrirani, koliko se god činilo da su se baš lijepo uljuljkali u svoju rutinu. Pri tome ne govorim o revolucionarnoj promjeni nastavnih sadržaja, premda i tu ima itekako prostora za raspravu i napredak.
Što se tiče metoda i oblika rada, nitko nikada nije doveo u pitanje revolucionarne promjene nastupile uvođenjem IKT-a i digitalizacije, no ubrzani razvoj uzrokovan pandemijom, a koji je prešao sva predviđanja i očekivanja i više je nalik SF-u, nešto je što bi se prije moglo svrstati u kategoriju adrenalinske pustolovine, nego dosadnoga rada u školi.
Teško je i učenicima/cama prihvatiti i nositi se s promjenama koje je donijelo “novo normalno”, a kamoli onima s druge strane katedre od kojih su mnogi rođeni, školovali se i odrasli bez doticaja s modernim tehnologijama. Osobno sam morala prijeći mnoge barijere u svojoj glavi, i to ubrzanim postupkom, jer vrijeme ide dalje, ne čeka i ne staje onima koji se ne uspijevaju pravovremeno ukrcati. Ponekad nema vremena ni za refleksiju, eto toliko je dosadno raditi u školi!
Reforme su nešto što bi se u hrvatskom obrazovnom sustavu moglo nazvati lajtmotivom. Reforme reforme radi, reforme koje su to samo izvana i reforme koje su nerealizirane, napuštene, bilo zbog promjene na političkoj sceni bilo zbog nemogućnosti provedbe. Raditi u školi znači i prilagođavati se svakoj aktualnoj (polu)reformi istovremeno ukazujući na nedostatke i/ili mogućnosti poboljšanja. Nakon svake napuštene, ostaje gorak okus uzaludno uloženog truda jer to sad opet nije tako, sada ćemo ovako.
2. mit: Djeca su sve gora i gora.
Odgovorno i s potpunom sigurnošću tvrdim da je ovo najgora zabluda koju se može čuti, često i od strane prosvjetnih djelatnika/ca.
Svijet u kojem djeca žive i okolnosti u kojima odrastaju, naizgled je bolji, ljepši, lakši, no sagleda li se situacija u globalu, zapravo je okrutniji, otuđuje, otima slobode i pravo na individualnost i na stav. Odrastati i tražiti sebe u takvome svijetu sve je teže, između ostaloga i zbog činjenice da oni u kojima djeca najprije traže potporu, njihovi roditelji, najčešće ne svojom krivicom, nisu tu ili jesu tu, ali samo fizički. Odbiti biti otvoren prema takvoj djeci, najveći je zločin koji prosvjetni/e djelatnici/e mogu učiniti.
Iznimno je važno shvatiti da smo često tu kao jedina spona između djeteta i okrutnog i užurbanog svijeta odraslih. Djeca se sve češće okreću sebi, svoje misli i osjećaje izražavaju na kreativan način tražeći tako terapiju za ono što ih tišti ili izlaz u labirintu poticaja, osjećaja i događaja kojima su okruženi.
Kao nastavnica, osjećam dužnost prema svojim učenicima/cama gledati ih kao kompletne ličnosti i prepoznati ne samo njihove akademske sposobnosti i postignuća, nego i ove kanale izražavanja kojima bi cjelokupni sustav trebao pridavati puno veće značenje. Holistički je pristup, baš kao i u zdravstvu, ideal kojemu bi trebalo težiti.
Tek individualnim pristupom svakom/j učeniku/ci kao osobi, moguće je pomoći tim mladim bićima da pronađu sebe, svoj put, rješenje za svoje probleme.
Takav će pristup svakom/j učeniku/ci kao cjelovitom biću punom potencijala, biti moguć tek prilagodbom pedagoškog standarda, tj. smanjenjem broja učenika/ca u razredu, administrativnim rasterećenjem nastavnika/ca, zapošljavanjem stručnih suradnika pedagoga, psihologa, logopeda, socijalnog pedagoga i/ili defektologa te smanjenjem obveznih nastavnih sadržaja i većim izbornošću kurikula.
Djeca kojoj su nametnuti preveliki zahtjevi, prisiljava ih se da se jednakim angažmanom posvećuju i onome što ih zanima i onome što uopće ne odgovara njihovim afinitetima, nisu loša djeca.
Djeca su to kojima horizontalni pristup – svima jednaki sadržaji, na jednaki način i s jednakim zahtjevima, zapravo nikada nije dao priliku pokazati ono u čemu su zaista dobri. Djeca su divna, samo to treba moći i znati prepoznati!
“Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.” (Mehmed Meša Selimović)