Jadranka Ivanović-Bolog
Pogledavam
kroz Pukotinu u Vremenu
i vidim bezbrižnog čobana,
odvojenog od svijeta i daljina,
kako spava pod zvijezdama …
Probuđen munjama i gromovima
iz tog sna od iskona
da je Ljudska Duša besmrtna,
on potjera ovčice od kamena …
Brojao ih je dugo
i uvijek iznova,
a one su zamicale
u Pukotini Vremena …