Piše: Sandra Marelja Muić
Ljubaznošću i preporukom jedne bivše kolegice dopao me plemeniti zadatak priskočiti zadarskoj književnici Mirjani Mrkela pri jednom kraćem prijevodu na njemački jezik.
U gradu koji vrvi umjetničkim dušama iz rasadnika Filozofskog fakulteta i općenito velikim brojem autora koji iskaču trenutno, ime mi je bilo poznato ali pravih saznanja o radu i osobi drage Mirjane nisam imala uopće – na vlastitu sramotu. Neposredno pred ljubaznu komunikaciju elektronskom poštom sam se ipak posavjetovala sa velikim prijateljem i spasiteljem u svim životnim situacijama danas,našim svemogućim googlom i dobila puno više odgovora nego što sam ih tražila.
Roman ove profesorice kroatistike , – Dragi Olivere– dobio je lani nagradu- Grigor Vitez-, najznačajniju nagradu regije za dječju književnost i bio nominiran za nagradu –Mali Princ- u Tuzli. Piše i objavljuje već dugi niz godina, mnogo pozitivnih osvrta o radu i svojim knjigama , čak je uspjela i jednu radio dramu – Kornjača bundašica- postaviti. Posvetivši se nakon gubitka vida i odlaska u ranu mirovinu književnom radu, Mirjana sve svoje uratke stvara potpuno slijepa.
Žurim tako danas na susret s njom u gradsku knjižnicu koja ima prekrasno unutarnje dvorište i kafeteriju za posjetitelje. Naravno da sam sva u nedoumici kako ću se ponašati i snaći , nisam se imala priliku tako blisko družiti s nekim tko ima taj hendikep. S vrata je vidim kako se sjedi sa svojom prijateljicom- pomoćnicom i veselo se smije i odmah znam da je hendikep ovdje jedini moj i u mojoj glavi. Draga , topla osoba puna srdačnosti, vadi mi odmah svoje tri knjige koje je donijela na poklon, plaća mi kavu i štošta još. Žao mi je bilo što ona bombonjerica koju sam joj donijela nije bila barem promjera ovog stola za kojim sjedimo.
Imate ljudi pored kojih se osjećate kao da ste progutali prašak za pecivo pa vas davi u grlu i od muke ne možete usta otvoriti, da ne bi, među ostalim se počeli i pjeniti. A onda imate ljudi pored kojih se osjećate kao da ste već odavno trebali piti kavu s njima, ali, eto uvijek se nešto ispriječilo tome, pa je to tek sada došlo na red , a vi se osjećate kao stari poznanici te ne možete prestati pričati. E , tako se osjećate s Mirjanom i ni u jednom trenu nemate osjećaj da se ta osoba po nečemu razlikuje od vas, da joj je nešto u životu uskraćeno.
Sa svojim nagrađivanim romanom bi se htjela predstaviti njemačkoj publici , te je jedan isječak u svrhu tog predstavljana preveden poslan da sudjeluje na predstojećem frankfurtskom sajmu knjiga među ostalim autorima na našem hrvatskom štandu. Optički prekrasno izdanje knjige izašlo je u vlastitoj nakladi i za to je autorica digla kredit da se to ostvari. Odmah mi na pamet dođe naš znanstvenik Đikić koji je neki dan sa svojim timom otkrio gen kriv za rak jetre kod djece, a čija je molba za potporu ministarstvu završila u rezaču papira.
Hrvatistane moj, nekad mi saspeš godišnju zalihu praška za pecivo u grlo.
Ne tuži se Mirjana, priča o svojoj kćeri studentici , o svojim planovima i namjerama, kontaktira sa izdavačima, radi na novoj slikovnici. Živahno raspravlja sa kolegom suradnikom koji nam se pridružio za kavom , zanima je šta i gdje radim, odakle mi koje prezime dolazi. Koliko se vidi da Mirjana uživa u ljudima i druženju, toliko je evidento da ljudi uživaju s njom i cijene njen rad i njenu osobu nevezano uz okolnosti u koje ju je život doveo.
Žao mi je što nam je vrijeme proletjelo tako brzo, moji kućni alarmi su u visokom stupnju pripravnosti, moram ići. Jedva čekam dobre vijesti o – Dragom Oliveru – preko granice.
– Možda drugi put budemo šampanjac pili – šali se Mirjana o eventualnom ishodu dok se pozdravljamo.
Možda i budemo, ali pored ovakvih druženja, zbilja nam ne treba više od obične kave. A i mnogi su kod nas od silnog šampanjca u Remetincu završili, iako su imali doktorat iz književnosti neki.
Neka nas ovdje u sjeni stabla u ovom prekrasnom dvorištu …