uredila: Ksenija Rožman, ATUI
U svojoj zbirci „Ruke, suze i čempresi“ istakli ste: „Rođen sam u bezvodnom selu Podosoju između Imotskog polja i Biokova“ pa bismo rekli da je u središtu Vašeg doživljavanja ta imotska strana!
Gudelj: –Ima Imota sedmera vrata. Ako dolaziš s mora otkud dolijeću lastavice, povodnji, munje, otkud dođoše prekomorci: Rimljani, Židovi, Grci, maslinova grana, križ i knjiga, zastani pod najvišom jadranskom planinom, Bijakovom gdje su zastajali i oni.
Otvorena su ti četvera morska vrata. Na sva četvera u Imotu vode stari i novi puti. Na svaka si dobro došao. “Kad bi sva tvoja zemlja bila samo ova zemlja koju ja nosim u svom tijelu, kad bi sve tvoje zemne, podzemne i nadzemne rijeke bile samo ove što teku kroz moje srce i izviru na moje oči, kad bi tvoja najveća litica bila moje čelo, a moje tjeme tvoj najviši planinski vrh oko kojega igraju munje i zvijezde, u kojima pucaju gromovi, ti bi bila moja prastara zemlja, moja velika domovina.“
(Citat iz intervjua sa Petrom Gudeljom od 7.101. 2011., objavljenog u Imotskim novinama)
I pjesma koju smo utkali u pjesničku kolajnu iz Podneblje pjesničkih muza :
ZAPIS O ZEMLJI / Petar Gudelj, Podosoje, 1933.
Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.
Zemlju nad jamama,
jezik pun jama.
Imam Mosor i Velebit
od lubanja.
Imam mjedeni Mjesec.
Imam medeno Sunce.
Iz lubanje, iz jezika izađe.
U lubanju, u jezik, zađe.
Po Mosoru čuvam koze.
Po Velebitu vukove.
U lubanje sadim smokve.
Po jeziku sijem pšenicu.
U očnim dupljama
držim pčele.
Jako je moje vino.
Sladak je moj kruh.
Gust je med i bistar vosak
iz mojih ulišta.
Nebo mi je u ponorima,
a u nebesima zemlja.
Jednako volim
nebo i zemlju.
I sve što gmiže i hoda,
leti i pliva.
Lisicama i lasicama
kujem krv.
Kopcima
oštrim kljun.
Vukovi kod mene
školuju glas.
Čovječja ribica u mom oku
uči da pliva.
Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
jezik iz zemlje