Jadranka Ivanović Bolog
Noćas sam hodala po trnju
jedne usnule boli,
što se iznad riječne magle
u kanjonu mračnome gubi.
U njega palo je stijenje
i teška stabla stara,
umrle su tu i rijetke trave,
a nebo počelo da se para.
Noćas sam hodala po bolu
jača, a lakša od njega,
noćas sam gusta kiša postala,
od dragog Boga
oslobođeno tijelo …
4. studeni 2014 u 7:15