Zbilja, tko to s nama manipulira?
(osvrt na tekst don Ivana Miklenića u Glasu Koncila od 7.12.2014.)
piše: Dražen Radman
Kao građanin Splita i kao dugogodišnji navijač ”Hajduka”, a prvenstveno kao čovjek koji se smatra kršćaninom i nastoji živjeti po kriteriju istine, ostao sam nemalo iznenađen razmišljanjima don Ivana Miklenića objavljenim u kolumni ”Glasa Koncila” (7. 12. 2014.) pod naslovom ”Splitska megamanipulacija” .
Iako svjestan da ovaj osvrt na taj tekst može naići na mnoga neodobravanja, ipak ne mogu a da ne reagiram na ključne dijelove spomenutog teksta, onako kako vjerujem da je ispravno …
1. ”Nije nepoznato da se i kad je povod opravdano nezadovoljstvo, često manipulira prosvjednicima, no posve je neobično što će u noviju povijest ući zabilježeno da je za vrijeme vladavine Kukuriku koalicije, koja je već sada opravdano ocijenjena kao najgora, najveći prosvjedni skup održan da bi bile zatražene promjene u organizaciji nogometne igre.”
Ovom logikom g. Miklenića, ispada da se nijedan prosvjedni skup ne bi mogao održati, a da ‘iza njega’ ne stoje ‘viši’ organizatori iz sjene. Baš uvijek se može nekom većem skupu imputirati da je nastao u režiji neke opcije. Kao da u našoj zemlji više nije moguće prosvjedovati ili čak iskreno izraziti kritiku, a da mu netko ne imputira da je ‘nečiji igrač’. Baš otužno. I kao što se imputira da ‘iza’ hrvatskih branitelja u Savskoj stoje ‘viši’ igrači s ciljem rušenja vladajuće garniture političara, vrlo sličan pristup ima i autor ‘Splitske megamanipulacije’. Takav pristup problemu negira vrijednost iskrenih pobuda desetaka tisuća ljudi koji ustaju protiv jedne vrste nepravde i politikanstva, bez obzira na njihovu boju ili predznak. Nadalje, kako netko može reći da je ‘vladavina Kukuriku koalicije opravdano ocijenjena kao najgora’ kad svi jako dobro znamo kakva je bila vladavina prošle (i možda buduće) vlasti? Patologija bivše političke nomenklature zaslužuje ozbiljnu i neuvijenu dijagnozu. Devastacija koju su, svojom pohlepom i bešćutnošću, polučili u svim porama društva, uistinu se može nazvati megadevastacijom. Nisam pobornik trenutne vladajuće koalicije, naprotiv, imam mnoge stvari za zamjeriti (drugom prilikom), ali ovo što don Miklenić ovdje tvrdi atak je na čovjekov zdrav razum.
2. ”Naime, još nije u povijesti zabilježeno da bi tzv. malim ljudima ‘igra’ bila važnija od ‘kruha’, pa je nemoguće vjerovati da bi splitski prosvjedni skup u tom smislu bio nešto posve novo, odnosno prvi prosvjed osoba kojima je nogomet važniji od osobnoga i društvenoga standarda.”
Istina je, zapravo, drugačija. Uvijek je bilo situacija i trenutaka u povijesti kada su ljudima više značile ‘igre’ od ‘kruha’. Reći mnoštvu navijača, i ne samo njima, da na neki način ‘nisu svoji’ ako prosvjeduju za nešto što nije od egzistencijalnog značaja, prilično je neprimjereno jer je, konkretno, ‘Hajduk’ velikom dijelu puka zbilja svetinja, mnogima i iznad kore kruha. Ne ulazim sada u priču o kvaliteti pojedine svetinje.
Dakle, moguće je da ‘čovjek ne živi samo o kruhu’, nego i o nečem višem od toga. Jer čovjek se ne sastoji samo od tijela, nego i od duše i duha. Kako ono Isus kaže: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego i o svakoj Božjoj riječi.” No, ako ljudi ne prigrle tu Riječ kao svoje temeljno nadahnuće, onda ‘moraju’ pronaći nešto za što vrijedi živjeti, a ponekad i umrijeti. Da, postoje mnogi kojima je voljeni klub ostao, nažalost, možda i jedini smisao zbog kojega vrijedi živjeti… Zato i prosvjeduju kad osjete da ga netko ‘ranjava’. Nažalost, ranjavanje se često događa i od ljudi unutar samog kluba pa je i tada potrebno reagirati, ali u skladu sa zakonskim mogućnostima.
3. ”Nije li više nego očito da vlasti i njihove medijski produžene ruke kao aktualnost u prvi plan javnosti nameću probleme ‘igre’, da bi pri tome prikrili stvarne i zabrinjavajuće probleme ‘kruha’?”
Točno je da i prijašnje i sadašnje vlasti imaju i nastoje imati što više ‘svojih’ medija ili barem bitnog utjecaja na njih, a sve kako bi ostvarili svoje vlastite ciljeve koji su nerijetko sebične i protunarodne naravi. Točno je i da se služe tzv. ‘spinovima’, nastojeći u prvi plan isticati ‘sporedne’, a ne glavne teme. Pa kad smo već kod toga, onda bih se usudio malo ispraviti g. Miklenića. Dakle, ako po njemu ‘problem igre’ nije stvarni problem, onda bi vrijedilo reći da glavni, stvarni i zabrinjavajući problem u našoj domovini – nije niti ‘problem kruha’! Stvarni problem koji imamo je – problem duha! Iz tog problema proizlaze svi ostali problemi, kako moralni, tako ekonomsko-socijalni itd. Kao svećenik, don Ivan Miklenić ovo ne bi trebao izostaviti, ako već govorimo i detektiramo ‘stvarne’ probleme i korijene cjelokupne društvene krize.
4. ”Istodobno, premda to ne mora biti, čak i najvjerovatnije nije osobni promišljeni stav većine sudionika prosvjeda, skup je zapravo novi korak na orjunaškom produbljivanju jaza između hrvatskog sjevera i juga.”
Točnije bi bilo za reći da ‘orjunaško produbljivanje jaza između hrvatskog sjevera i juga’ – nije uopće osobni stav većine sudionika. Ako je među 30 000 ljudi bilo onih koji žele stvarati jaz, sasvim je nepotrebno, zbog toga, imputirati golemoj većini prosvjednika da je – zavedena. To vrijeđa iskrene navijače svih svjetonazora jer im čak svećenik izričito tvrdi da su zapravo svi oni obični nemisleći pijuni, grubo iskorišteni za ciljeve rastakanja vlastite im domovine. To vrijeđa i mnoge druge građane Splita koji fizički nisu bili nazočni samom skupu. Jedan transparent (ZG=BG) nije dovoljan argument za tvrdnju da se tu radi o čisto orjunaški motiviranom okupljanju. Baš kao što jedna kolumna uglednog svećenika ne znači da svi ostali svećenici imaju ista takva uvjerenje kao i on.
5. ”Toj antihrvatskoj politici i ‘Hajduk’ i ‘Dinamo’ i Hrvatski nogometni savez i njihovi čelni ljudi samo su maske i kulise iza kojih se istjeruju drugi, puno opasniji antihrvatski politički interesi.”
Ovo me podsjeća na jednu drugu kolumnu don Miklenića, onu koju je napisao 2010. godine, povodom uhićenja Ive Sanadera. Kolumna je nosila naslov ”Zašto se još jednom marginaliziraju bitni legalni i legitimni interesi hrvatskog naroda?”, a u tekstu je posebno naznačeno kako se prekomjernom medijskom pozornošću želi odvratiti pozornost od ‘važnih životnih pitanja’. Pa zar nije važno životno pitanje da se država očisti od onih snaga koje je podrivaju, varaju i kradu. Prokazivanje i uhićenja koruptivnih snaga su poprilično važno pitanje za Hrvatsku, zar ne? Uostalom, naravno da će mediji, uvijek gladni nečeg velikog i ekskluzivnog, zgrabiti priliku kakva im se ne pruža baš svaki dan. No, uhićenje jedne tako velike ‘ribe’ – nije vijest o kojoj ne bi trebala brujiti medijska i svekolika javnost. Napokon, zar uhićenje Ive Sanadera svećenici (učitelji, akademici…) ne bi trebali iskoristiti da ukažu kako se zlo ne isplati i da se ono, prije ili kasnije, otkrije i kazni? Zar svećenici ne bi trebali iskoristiti takvu situaciju i ukazati da postoji sud, ponekad na ovoj zemlji, a uvijek – na nebu, kojemu nitko neće moći izbjeći. Onaj konačni, kada više nema vremena za kajanje i popravak.
Također, zar prosvjedi poput splitskoga ne bi trebali biti povod da se građani pozovu na dostojno ponašanje, na molitvu za one koje smatraju nepravednima, na govor bez mržnje i psovki (kojih je u Splitu, nažalost, bilo)? Konačno, zar ovakvi prosvjedi ne bi trebali biti povod crkvenim strukturama da p(r)ozovu i one protiv kojih se prosvjeduje? Nikad nije suvišno da crkveni autoriteti pozovu neke ljude ljude barem na elementarnu pristojnost, ali i na poštenje i ravnopravan odnos prema svim (nogometnim) sredinama u Hrvatskoj.
6. ”U Hrvatskoj uz poštivanje stvarne demokracije i zakonitosti hitno treba na zdrave temelje i u službu općega dobra postaviti sve segmente suvremenoga hrvatskoga društva…”
Slažem se. Na zdrave noge treba postaviti sve segmente hrvatskoga društva, a svi segmenti društva, svakako, uključuju političke, zdravstvene, kulturne, profitno-bankarske, odgojno-obrazovne, ali i crkvene strukture. Jedino se nameće pitanje na osnovu kojeg kriterija postaviti točnu dijagnozu svim tim segmentima društva, a da kriterij bude nepristran i objektivan. Također, nakon toga, valja prepoznati i otkriti korijen problema, pa potom pripisati lijek, tj.’napraviti nacrt’ rješenja za život na zdravim temeljima. Kao vjernik, siguran sam da dubokih promjena u našem društvu neće biti sve dok se ne dogodi duboko duhovno probuđenje. Ne mogu zaživjeti zdravi temelji u službi općeg dobra, bez zdravog i promijenjenog srca pojedinca. A tu je potrebno mnogo suočavanja sa samim sobom, vlastitim egom, navikama, stranputicama itd., što je uistinu najteži dio posla. Ipak, bez obraćenja ljudi iz svih navedenih segmenata društva, neće nam biti bolje. Biti će nam gore. Veliki je problem što gotovo nitko ne vidi da je naša najveća nesreća –naša grešna narav, tj. naša tvrda i nepokorna srca, koja su puna praznine i lažnih identiteta.
7. ”…no to nije moguće dok se ne onemoguće sve destruktivne antihrvatske snage.”
Koje su to i kako se onemogućuju te antihrvatske destruktivne snage? S jedne strane, ima dovoljno onih koji, doista, teško mogu izgovoriti riječ Hrvatska i koji štite strukture bliske bivšem sistemu, a infiltrirale su se u razne vladajuće segmente društva. S druge strane, ima dovoljno i onih koji u isto vrijeme, za izvođenja ‘Lijepe naše’ drže jednu ruku na srcu, a drugom pljačkaju džep narodu zadajući mu veliku bol i ranu. Također, postoje destruktivnie snage, kako unutar akademskih, tako i unutar crkvenih krugova. Te snage, tako često, najviše ljube položaj, moć i monetu, pa je onda i logično da su njihove aktivnosti, bilo javne ili skrivene usmjerene ka pridobivanju ili održanju istih. Odgovornost Crkve je tu iznimna. Zar svećenici, biskupi, kardinali ne bi trebali biti najprije ugodni Bogu i ne podilaziti bilo kojoj stranačkoj opciji ili čak narodu. A što ako narod luta i zbog toga jer već dugo lutaju mnogi njegovi pastiri? Smije li se postaviti ovakvo pitanje, a da se pritom ne shvati kao antihrvatsko djelovanje ili pokušaj destabiliziranja Crkve?
8. ”…Splitski, tobože nedužni nogometni prosvjed, zapravo je bio nečuveno varanje dobronamjernih i emotivnih ljudi koji su s punim pravom navijači svoga ‘Hajduka’.”
Dragi moji Splićani, vas trideset tisuća, imate ozbiljan zadatak pronaći one orjunaške struje koje su nečuveno i bezočno iskoristili vašu ljubav prema voljenom klubu i ‘igrama’ uopće. Pronađite te destruktivne snage i odmah ih prijavite kako bi bili izvedeni pred lice pravde i nikada više vršili megamanipulaciju nad vašim emocijama i nad vašom slobodnom voljom. Ako ih ne pronađete, sutra će vam se opet prikrasti i zavesti vas. Vi ih nećete vidjeti, ali oni će biti tu negdje. Iza vas, ispred vas ili sa strane vas. Nekim povodom, potajno će vam opet šapnuti da pođete na Rivu, a vi nećete biti niti svjesni da ste bili oruđe za ostvarenje nečijih zločestih namjera. Vi, koji ste s punim pravom navijači svoga ‘Hajduka’, budite uvijek kontra mraku i kontra sili! Ne dopustite da vašu dobronamjernost ukradu ružni i podli antihrvatski elementi!
Na neki način mi je i žao zbog ovih posljednjih nekoliko redaka osvrta jer se, zapravo, ne bih htio služiti ironijom. Zapravo, jako sam tužan što se u ovoj zemlji sve više potenciraju sukobi i neprijateljstva, a sve je manje glasova razuma i duha koji bi bili putokaz prema izlazu iz megatunela u kojem se nalazimo. Duhovna tama prekrila je ogroman prostor naše domovine na osobit način, tako da ljudi vežu svoje identitete za one stvari (ideje, stranke, tradicije itd.) koje nemaju istinsku moć ispuniti njihovu dušu. Možda samo nakratko. Stoga čovjek, u pravilu, obitava u osuđivanju i borbi – protiv nekih drugih. I nije mu baš na srcu da se dobrohotno i plemenito založi – za nekoga ili za nešto.
On to ne može, jer je slabašan i neumiren unutar sebe, pa bio to predsjednik, premijer, gradonačelnik, menadžer, sportaš, liječnik ili svećenik. I dok, zavedeni lažnim vrijednostima, grebemo jedni druge do iznemoglosti puneći se otrovom i jalom, ima Netko tko još uvijek nestrpljivo čeka na naša srca.
Možda smo i mi, ovdje u Hrvatskoj, tonemo prema potrebnom dnu, gdje ćemo napokon potražiti lice Božje, kako oni koji sada nisu vjernici tako i oni koji samo misle da jesu, a nisu. Možda nam Bog bude milostiv pa nas na tom dnu obasja moćnom zrakom svoga Sina. Da vidimo sebe kakvi stvarno jesmo. Da shvatimo istinit i ispravan poredak stvari u svom životu, kako se više ne bismo trsili onog drugog gledati kao protivnika ili uljeza, već kao brata, prijatelja … Ili barem kao zalutalog čovjeka kojemu treba pomoći najprije da progleda ako u nečemu ozbiljno griješi. Na tom dnu se, naime, zna uvidjeti i kako smo strastveno držali da su drugi izmanipulirani dok smo istovremeno i sami bili pod utjecajem megamanipulacije, čiji se izvor prvenstveno nalazi u duhovnom svijetu. Mi smo, ipak, samo odraz onoga što vjerujemo, a plodove svojih uvjerenja beremo u domu, na radnim mjestima (ako ih imamo), u kafićima, udobnim uredima ili na stadionima. Na područjima kruha i na područjima igara. Plodovi su gorki ili slatki, već prema tome na kakvom smo tlu i sami posađeni.
Split, 11. prosinca 2014.
Dražen Radman