PISMO ČOVJEKU KOJI NOVCEM MJERI SVE

piše: Dražen Radman  ...iz knjige “Pisma ukradenim ljudima”

Kakvo to siromaštvo ljude bijesno tjera
 da u novac im bude tako strasna
i tako prokleto nepokolebljiva vjera?

Naravno, njime možeš kupiti hranu, piće, kućne potrepštine, knjige, papuče, cipele, košulje, CD, DVD player i recorder, TV full HD, iPod, iPad, iPhone, parfem… Njime možeš platiti račune, na kredit kupiti auto, motor, čak i brod...

Njime možeš platiti popravak kvara na perilici ili štednjaku… Možeš kupiti igračku ili bombonijeru nekom za rođendan, ulaznicu za kino ili kazalište… Možeš platiti tečaj engleskog ili španjolskog jezika, saunu, kupku i teretanu (”u zdravom tijelu zdrav duh”)…

Njime možeš kupiti novi namještaj, novo krzno, peć za grijanje, poći na kraći ili duži izlet – ljetovanje ili skijanje…
Ako ga imaš, možeš platiti javnog bilježnika, kao i dobrog odvjetnika da se neka tvoja pravda može ostvariti, a netko bi rek’o i ”utjerati”. Da, s njim možeš naručiti nekog čovjeka da bi drugome na ”pristojan način”  utjerao nepristojan dug.

Svašta njime možeš kupiti. Možeš kupiti sitnu ili krupnu uslugu, nekog igrača ili utakmicu, ispit na fakultetu ili radno mjesto, bolji položaj ili bolje školovanje za svoju djecu.

Ponekad, za razliku od drugih, možeš kupiti prijeko potrebnu operaciju za svog bolesnog oca koji će tako prije doći na red jer bi inače umro.

Njime možeš kupiti i nekog novinara da napiše par lijepih riječi o tebi ili par ružnih riječi o nekom drugom. Možeš njime sebi priuštiti razne igre i užitke, kockanje i klađenje, kavijare i tartufe, kao i putovanje na Maldive ili čak na Mjesec.

On je velikom mnoštvu ljudi mjerilo i zakon. On je onaj komu se ljudi klanjaju pokorno do poda. On mnoštvu nije sluga, već gospodar. On je uzvišen –ime mu je Njegovo Veličanstvo Novac!

Zbog njega se svađaš i frustriraš, i to, gle, imaš li ga ili nemaš. Kad ”osvane”, zbog njega se s ljudima zbližavaš, a kad nestane, onda se udaljuješ.

Za njim često hlepiš i ako ga nekako uspiješ steći – još više zbog njega strepiš. Možda si i među onima koji od njega nemaš ništa drugo osim straha da ti ga netko ne ukrade ili da naglo nestane.

Zbog njega si rijetko darežljiv, a češće zavidan i ljubomoran ili ponosan i sebičan. Zbog njega si omiljen i voljen ili, pak, odbačen i nevoljen.

Zbog njega si kadar žrtvovati svoje vrijeme, svoje živce, svoju snagu. Da ga stekneš još i više, zbog njega ćeš prodati i odnose najbliže, duga prijateljstva i vrla kumstva. Dakle, za nj ćeš prodati svoj obraz, svoje dostojanstvo i svoju dušu.

Pritom ti se ta prodaja događa toliko tiho i neprimjetno da i nisi svjestan kako si učinio doista nešto loše. Naime, kroz godine stekneš solidno otupjelu savjest pri čemu se klanjanje spomenutom ”veličanstvu” slijepo podrazumijeva.

Tada uzmičeš ili bježiš od ljudi koji ne dišu kao ti, tj. od ljudi koji bi mogli postaviti nezgodno pitanje ili, pak, govoriti o nekim drugim vrijednostima čiji te i sam spomen ljuti, a iznutra možda čak i plaši.

Stoga ti veoma pomno biraš društvo kojemu je iznimno stalo da baš on bude u središtu vašeg zajedničkog druženja, raspravljanja ili, pak, kakva planiranja za osvajanje istog. A društvo može biti sastavljeno od onih koji imaju malo i ništa, ali i od onih koji imaju sasvim dovoljno, ali hoće još pa još.

U takvim raznoraznim družbama nije toliko bitno prednjači li govor o koeficijentima, kamatama, ulaganjima, preprodavanjima ili, pak, tužaljke nad svojom siromašnom sudbinom. Bitno je da je glavni pokretač njihovih srca Njegovo Veličanstvo Novac bez kojega ne bi znali drukčije misliti, a kamoli razgovarati ili se drukčije ponašati.

Zbog njega, s vremenom, počinješ i sve ljude oko sebe mjeriti, tj. držati ih manje ili više vrijednim. Dakle, već prema tomu kakvo i koliko ”zaleđe” imaju ili kakvu ti korist donose ili bi mogli donijeti. Misliš da je takvo mjerilo prirodno i normalno. Misliš, kad je u pitanju novac, da su svi ljudi iste vjere, ali samo neki imaju – malo više sreće. Misliš da je čovjek bez dovoljno novca kao i cvijet bez dovoljno vode.

S vremenom se, eto, pretvaraš u čovjeka nad čijim umom i srcem nemaš kontrolu, već prelaziš u položaj onoga – koji je kontroliran.

Daleko je od tebe spoznaja da je novac jedno od sredstava za življenje, ali ne i cilj ili svetinja, kao što nije ni sam smisao života.

Pretvaraš se, nažalost, u kruta i ohladnjela čovjeka koji je, kad se stvari ogole do kraja, postao sličan kakvoj karikaturi na kojoj su nekom čovjeku curile sline pred obiljem dragulja.

Da, postaješ karikatura kojoj se ljudi sve više podrugljivo smiju, a koja je nekoć mogla biti lijepa i živa slika pored koje bi bilo ugodno zastati.

Danas, to je već neka druga, uglavnom tužna priča. To je tako kad oči nekog odraslog čovjeka gledaju prema drugom čovjeku kao prema objektu koji bi mu mogao donijeti korist s određenim brojem nula.

Toliko sam toga izrekao što sve novcem možeš, a nisam gotovo ništa rekao što sve novcem ne možeš. Njime ne možeš kupiti ni poštenje, ni čast, ni istinu, ni iskren smijeh, a niti veselje.

Njime ne možeš kupiti toplinu doma i obitelji jer takav uređaj još nije izumljen. U tom smislu, za sada možeš kupiti samo najmoderniji klima-uređaj ili običnu grijalicu.

Ne, ne možeš kupiti ženinu iskrenu ljubav, njen topli pogled, njeno povjerenje, kao ni rame na koje se možeš osloniti kad pristignu teški i zli dani. Možeš joj, dakako, kupiti neki prsten ili čak buket cvijeća, ali vrlo dobro znaš da je sve to ipak prilično kratkog vijeka.

Isto tako, ne možeš kupiti ni opuštenu igru sa sinom i(li) kćeri (unucima). Ne možeš ih staviti na svoja koljena, gledati ih u njihove male oči, škakljati ih i pričati im priče o pobjedama istine, dobrote, ljubavi, poštenja, darežljivosti i skromnosti. Ti to ne radiš, ne zato što to ne bi mogao ili znao, već jednostavno zato što nisi u sebi umiren za takvo što. Tebe u mislima opterećuju ili progone stvari koje imaju mnogo veću kovanu ili papirnatu težinu.

Zato ti i nisi dugo u svom domu jer u njemu nisi na svom terenu. A tvoj teren je ondje gdje je tvoje srce. A tvoje srce je…

Da, tako je, djecu svakako voliš. Moguće i više od svega drugog. Nitko ti ne može dokazati suprotno. Kupiš im omiljenu čokoladu, lutku ili igricu za kompjutor i ona budu sretna, vole svoga tatu, mamu, baku ili djeda – ”najviše na svijetu”.

Dakle, ti i njih od malih nogu učiš kako se kupuju ljudi, njihova pažnja, osjećaji i ljubav. Gle, već sada ih ”hraniš” da budu vrlo slični tebi.

A kad te ta ista tvoja djeca, danas ili sutra, budu gledala kao neki objekt od kojega će (uskoro) što više naslijediti, bit ćeš vrlo začuđen, čak i povrijeđen. No, danas o tome ti ne razbijaš svoju glavu. Ne zamaraš se onim što će biti sutra jer ionako najviše brineš o vlastitoj koži – kako će joj biti danas. Sutra kako već bude.

Ne znaš da ono sutra uvijek na vrata pokuca puno brže nego se itko nada donoseći pred nesmotrene ljude oveći broj nenadanih nevolja i tegoba od kojih se ljudi poput tebe ježe pokušavajući pobjeći od njih, ali bez naročita uspjeha.

Gle, pa ti ne možeš s mirom niti rano, a niti kasno zaspati! Zašto se budiš noću? Koje su to tablete koje sve češće piješ? Zašto ne možeš odagnati misli o lažima koje te ipak proganjaju, a koje su ti nekoć bile prijateljice kad si se trebao domoći koristi za sebe? Za svog jedinog sebe.

A ukoliko si ti jedan od onih moćnih ljudi, opet ne možeš kupiti ni sve te puste novinare. Računaš, normalno, da bi bilo bolje da postoji tek jedan ili dva  dnevna lista ili tjednika. Lakše bi s njima ili s urednicima izašao na kraj.

Vidi, dovoljan je samo jedan novinar da ti zagorča život, odnosno da zagorča život tvojoj obijesti i pohlepi. Ti i ne računaš da bi to moglo biti čak i dobro za tebe. Za tebe koji postaješ iz dana u dan sve razoreniji čovjek. Jedino što se izvana, još uvijek, dosta dobro držiš, uključujući i onaj tvoj poznati osmijeh.

No, sve ti je teže držati se kao da je sve u redu, posebno kad pristigne i poneka ”zalutala” nepravda na tvoj račun. E, kad bi mogao kupiti tablete protiv takvih ”nepravednih” tegoba, zasigurno bi dao bar polovinu svog imanja. Sutra ćeš, možda, nuditi i cijelo imanje samo da se možeš vratiti i da možeš natrag otkupiti nešto drugo – svoju izgubljenu dušu.

Eto, ispada da ti ne možeš kupiti, gle, niti svoje zdravlje. Ni u Švicarskoj liječnici nisu svemogući. A znaš li zašto se toliko bojiš bolesti? Zato što ne bi vladao situacijom. Zato što je ne bi mogao na bilo koji način potkupiti iako bi najradije to pokušao.

Osim što ne bi vladao situacijom, ne bi vladao niti konačnim ishodom koji bi mogao biti vrlo nepovoljan za tebe. Za tebe je velika novost da je čovjek malen, krhak i prolazan; da zaista sa sobom pred Boga ne će ponijeti ni stan ni vilu, ni auto ni zemlju, ni bogati bankovni račun, a niti lipe u čarapi. Jedino što će ponijeti, jest gola istina o sebi, o onom što je srce skupljalo od neprolazna blaga.

A što je tvoje srce učinilo s tim neprolaznim blagom? Bešćutno ga bacilo na smetlište kao zadnji otpad?

I što onda, čovječe, ako je to tako? Gdje ćeš onda završiti? Hoće li jednom, možda sasvim skoro, biti kasno da izabereš ono bolje mjesto svog vječnog boravka?  Stoga, prijatelju moj, što ti vrijedi sav taj šuštavi novac ako nisi čovjek s dušom?

Čuj, to sve što imaš, moglo bi ti lako ”presušiti”. Mogao bi ostati nespašen i zatečen, kao prekrasna riba, ali na suhom. Je li je upravo takvo što osjetio jedan imućni brodovlasnik kada je rekao: ”Tko tvrdi da se novcem može postići sve, budite uvjereni da ga taj nikada nije imao”? Je li, možda, osjetio krik ispucale zemlje svoga srca i njegovu pustoš koja se može natopiti samo nečim što se ne može ni opipati, ni čuti ni vidjeti, ali se može doživjeti kao živa voda i oduvijek žeđana stvarnost?

Ti razumiješ da je Njegovo Veličanstvo Novac svetinja i blago tvoga srca i da si ti, zapravo, jako siromašan čovjek. Ti veoma dobro znaš da trajne, istinske vrijednosti i ljepotu ne možeš ničim kupiti jer se novcem otvaraju sva vrata, ali ne i ona od srca.

No, postoji i dobra vijest za tebe tako ukradenog. Ti bi, naime, mogao barem htjeti biti drukčiji i bogatiji na mnogo bolji, uzvišeniji način.

Pitanje je samo imaš li hrabrosti stati pred ogledalo svoje prigušene savjesti i reći: ”Da, ja sam jedan bijedan i sebičan čovjek kojemu je najviše stalo do samoga sebe i da što više stekne. Ja sam čovjek kojemu nije nimalo stalo ni do ljudi, ni do časti ni do poštenja. Ja sam, zapravo, gol, bos i siromašan čovjek. Da, ja sam nesretan čovjek. I sam sam za to kriv. Da, htio bih živjeti s trajnim blagom kojega u blizini slutim. Bože moj, trebam tvoj mir, toplinu i čistu savjest. ”

Vidiš, ti bi to, zaista, u svojoj nutrini htio jer je to, zapravo, tvoja najdublja potreba na koju se dosad nisi obazirao. No, sam ne možeš učiniti taj zahvat, ali znaj da ono što je tebi nemoguće, Bogu nije.

On izgubljeno vraća i dovodi na stazu kojom vladaju vjera, nada i ljubav – blago koje iz srca ne može nitko i ništa ukrasti. Blago koje ostaje i kad sve prođe.