Mala priča o ljubavi. Ili?
piše: Željko Mužević
Rekla da me voli i da me oduvijek voljela. Samo, godine su prolazile i ja sam joj – tako je govorila, bio nedokučiv.
A ja nisam imao pojma da me voli. Čak ju nisam ni poznavao.
Čudila se kako je mogla tako dugo živjeti bez mene. S drugim čovjekom i drugim ljudima.
Govorila je kako me je sanjala i kako smo trčali kroz livadu punu cvijeća.
A ja sam šutio. Nisam volio trčati, pogotovo ne po cvijeću. Tu i tamo bih ju stisnuo.
– Divan si-šaptala je.
A ja sam se pomalo čudio jer sam znao da baš nisam tako divan. Nisam ni krasan, ni posebno pažljiv, nježan prema trenutku, tu i tamo pogana jezika. Rekao sam joj to. Nije mi dala za pravo, kao …ne poznajem ja sebe.
– Ti si moja sreća, moj život. Bolesna sam od ljubavi prema tebi – pisala je u svojim porukama.
A onda je, jednoga dana na mojem stolu vidjela račune za kredite, struju, telefon …
I naglo je ozdravila. Od ljubavi prema meni.
I nema više poruka ni poziva.
A i ja sam miran jer sam shvatio da je sve pod kontrolom, i da sam svoj, i da je svijet onakav kakav je bio: Crno-bijel.