Pisma iz Belgije
piše: Marijana Šundov
Zagreb, 14.prosinca 2014./ S ovim tekstom opraštam se od rubrike „Pisma iz Belgije“. Razlog jednostavan – više nisam u Belgiji, vratili smo se u Hrvatsku. Tri godine su prošle tako brzo. Međutim i tu je vrijedila ona poznata mudrost o relativnosti vremena. Neki dani su proletjeli. Drugi kada sam osjećala nostalgiju za domovinom su se vukli. Često bih se tada podsjetila na Ivu Andrića i ovaj meni najdraži dijalog iz njegovog Ex Ponta:
„ Život je dug i mučan, kako da ga prebrodim kad na mene naiđe umor i želja smrti?
– Nasloni glavu na čije rame, sij njivu i hrani svoju djecu, potrpi i život će proći.
Godina je duga i oskudna, kako da je pređem kad naiđu zli mjeseci?
– Pomisli da je bilo i gorih i da će doći bolji, pretrpi, godine brzo prolaze.
Mjesec je dug i težak , kako da ga preživim kad mi dotežaju brižni dani bez kraja?
– Mjeseci se izmjenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv , kako da ga podnesem kad me zamori i rastuži?
– Dani teku brzo, potrpi! Donijet će radost i odnijet će bol.
Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah i žalost sa sobom?
– Brzo iskucavaju sati, radi i zaboravljaj, imat ćeš miran san i radosno buđenje.
Minuti su dugi i bolni, tko će ih izdržati kad se jave gorke misli i kajanje?
– Da. MOLI BOGA, sine, da ti u zloj minuti dade utjehu.“
I poslušala bih savjet i molila za strpljenje i mir …
Tri godine su preletjele …
Samu sebe pitam što sam ponijela iz Belgije? Jesam li bogatija? U što su prošle te tri godine? Žalim li za čim?
Sa sobom sam ponijela jedno neprocjenjivo iskustvo. Iskustvo života u uređenom zapadnom društvu. Neću nikada zaboraviti prijatno iznenađenje kada je u roku sat vremena bez ikakve naše zamolbe i reagiranja Electrobel ( belgijski HEP) nam vratio na naš tekući račun pogrešno uplaćenu ratu za električnu energiju. Nije bilo onoga „prebit ćemo razliku“ na idućem obračunu.
Oduševio me i gradski promet – na internetskim stranicama moguće je pratiti trenutnu poziciju vozila – metroa, tramvaja, vlaka i autobusa. Vidljivo je kada je to vozilo na tvojoj stanici – tako da ne treba čekati možeš lijepo planirati. Na svim stanicama su istaknute velike u staklu uokvirene mape sa mrežom prijevoza. Postavljeni su automati kako za kupovinu jednokratnih karti tako i za dopunu onih mjesečnih i godišnjih karti. U svakom prijevoznom sredstvu uz glasovnu objavu imena stanice su vidljivi zemljovidi sa rutom i imenima stanica kuda vozilo u kojem ste vozi. Toga u javnom gradskom prijevozu ni u Zagrebu ni u Splitu – nema. A, Zagreb i Split su dva najveća grada u Hrvatskoj.
Visoki dosezi civiliziranosti i demokratičnosti društva bili su vidljivi odmah po dolasku – dvojezični natpisi na francuskom i flamanskom jeziku u gradovima sa miješanim stanovništvom poput prijestolnice Bruxellesa odnosno imena ploča na jeziku većinskog stanovništva čak i po gradskim kvartovima.
Sigurno je ovakvo postavljanje ploča odraz poštivanja ljudskih prava međutim kod stranaca izaziva nemalu zbrku. Sjećam se našeg prvog putovanja prema gradiću Monsu. Uredno smo pratili putokaze sa imenom Mons kada odjednom na idućem raskrižju – nema Monsa, a na vrhu table se pojavilo ime Bergen.
– Ma koji sada Bergen. Što mi se dogodilo sa Monsom? Možda je bio kakav izlaz sa autoceste koji nismo vidjeli. Pa kako „glupa“ navigacija nije upozorila? – redala su se pitanja.
Odgovor jednostavan – radi se o istom gradu. A, ime na putokazu na autocesti je prema jezičnoj granici. Tamo gdje se govori većinski francuski piše Mons, a gdje je flamanski – Bergen. Nema uz cestu dvojezične table koja bi strance naučila kako su Mons i Bergen ili Liege i Luik isti gradovi…
Čarolija Belgije…Mogla bih sada nabrajati prirodne ljepote, velebne spomenike, veličanstvenu arhitekturu, poznate specijalitete poput piva i čokolade, pomfrita i školjki…mogla bih, ali neću – čitatelji znaju o čemu sam pisala.
Ipak od svega najviše ponijela sam u srcu sjećanje na krasne ljude koje sam u Belgiji upoznal a…one iz naše misije, ali i strance. Tijekom večeri kada sam se nalazila u internacionalnom društvu još sam više naučila i potvrdila – kako ne treba imati nikakve predrasude …svi smo mi ljudi …od iste materije napravljeni …svi volimo …svi se bojimo …svi se smijemo i svi plačemo …Svi su ljudi braća.
Ovim „pismom“ opraštam se od rubrike „Pisma iz Belgije“, ali ne i od Hrvatskog glasa Berlin. Umjesto pisama slijede vam – „MOJE RAZGLEDNICE“.