BIJELI KRUH

piše: Jadranka Haznadarević
Poslije bakine smrti ni djedu se više nije ostajalo u Bosni, pa se i on preselio k nama u Slavoniju.

Napravio je malu zidanu kućicu pored naše i sam živio u njoj.

Moju pokojnu maku je veoma cijenio i volio kao i ona njega, a i nadala se da će  otac poslušat djeda,  prestat piti i zaposlit se, te konačno preuzet malo odgovornosti i posla na svoja pleća.

Djed se na početku trudio dovesti ga u red, a kada je shvatio da mu je sin nepopravljivi alkoholičar, počeo se više brinuti i bojati  za njega, te ga odgovarao  od svih “opasnih” poslova.

Po njegovom mišljenju za oca su svi poslovi bili ako ne smrtonosni, onda veoma opasni ili neprimjereni.

“Kaki mlin!”- govorio bi- “U mlinu ti kamen ujti ruku i zdrobi, ostaneš kljakavi bogalj, šta će ti onda dičica.

“U košnju ni za živu glavu, drugi ti kosac more osić nogu pa ti eto zla, štaš kad ti dičica ostanu siročad.

“Ma diš ti taki slab u kamenolom”!

“Užandare ni za Boga! sav  svit mrzi žandara, a ti bi užandare,pa poslje nek ti ljaga ostane i na dici”!

Tako je moj otac, “htio ne htio”, morao postat dobro, poslušno dite, koje nije željelo, ni ljagu na dičici, ni postati kljakavi bogalj, ni imat dičicu siročad.

I po njegovom , a i po djedovom  mišljenju, za ženu je bilo sramota da “iđe” radit u tvornicu, poštenu ženu i nevistu,   bilo bi najpametnije,  da se drži motike, tu i tamo  dikojoj  gospoji opere  aljinke, il štogod drugo uradi u kući ili u štali.. To su ženska posla.

Ne baš da si otac nije dao truda i da nije ništa htio radit, započeo je on”obiteljski biznis”. Pravljenje cigle.

Radili smo svi , ali je trebalo vremena da se cigla napravi, osuši ispeče klasira složi pa tek tada proda ako može,težak iscrpljujući i mukotrpan posao koji mu je ubrzo izašao iz volje. Nedugo nakon toga i djed se teško razbolio, dobio je rak na grlu. Jedino što smo od cigle imali bile su velike rupetine oko kuće, i hrpe pokisle cigle koju je teško bilo prodati, nije se  imala gdje skladištiti.

Djed se iz bolnice vratio u praznu kuću. Za koji dan je sa friškom ranom , cjevčicom u grlu, i  torbicom prebačenom preko ramena jednostavno otišao .

Vratio se za par dana s nešto novca za mamu, emajliranom zdjelom na cvjetiće i mlinom za kavu. Sjedio je na krevetu držao brata na krilu milovao ga po glavi i ljubio, a mama je sjedila na kućnom pragu  i dugo dugo plakala.

Iako nitko o tome nije pričao, svi smo znali da je djed išao prosit, i da je to bilo nešto strašno za sve nas, a pogotovo za njega, onako starog i bolesnog.

Tata se ljutio na njega, govorio mu da to namjerno radi  kako bi ga  sramotio pred svijetom. Beskorisno je bilo nadničariti za kilogram brašna ili masti, dan noć donositi vodu, kopati rupe nanositi zemlju, gazati blato i praviti ciglu o kojoj je tata sve manje vodio računa.

Vidjevši da ni od kud nema pomoći, mama se nekako ohrabrila, i ubrzo  dobila posao spremačice u bolnici. Počela je raditi iako joj je otac strogo branio.

Mjesecima je odlazila na posao krijući se od njega, i bježeći, a poslije kako bude. Osim tate problem joj je bio i kako na vrijeme stići na posao.  Radila je dvokratno, a vozni red je bio prilagođen tvorničkim radnicima.  Sirota moja majka,  po dva puta na dan je pješačila iz Slobodnice  u Slav. brod i natrag  ,a u  povratku je vukla pune torbe napoja za svinje.

Povremeno bi se i mi djeca, zaletjeli  u te torbe, dočepali se   šnite bijelog kruha, kolača od riže, komadića kuhane junetine, ili kakve blijede hrenovke. Ako ništa drugo, bar je kriza za hranu prestala. Bijeloga kruha je bilo u izobilju, a bio je ukusniji od ikakvog kolača.

Naša najstarija sestra Ana, nam je s gađenjem tvrdila da su te blijede hrenovke napravljene od ljudetine –   ono – kada netko u bolnici umre, skinu mu čizme, puste mu krv, samelju ga i naprave te bijele kobasice koje se zovu hrenovke.

Slikovito objašnjenje koje  na učinkovit način daje garanciju da te hrenovke više nitko od nas neće nikada jesti. Sve je to bilo dobro potkovano i uvjerljivim  objašnjenjima, kao …koji doktor ima toliko novaca da bi kupovao toliko hrenovki za cijelu bolnicu.

Ako malo bollje promislimo, prihvatljiva i učinkovita teorija za djecu od pet šest godina, pa nam se ljudetina  zgadila toliko da ju više nikada nismo ni pogledali. Iskreno rečeno, iako su im “skinuli čizme,i pustili krv” ja ih ni danas nekako ne volim .

Poslije bi te hrenovke nekim čudom nestale iz napoja, a moja sestra Ana je bivala sve ljepša i ugojenija.  (Ubit će me za ovo).

Sve bi to možda bilo u redu da po tatinom mišljenju u bolnici nisu radile samo kurve .

Bile su to sve one lijepe, mirišljive i zgodne žene koje nose uske suknjice “četr” prsta iznad  kolina, što se nikako nije moglo uklopiti u njegova visoko moralna načela.  Te kurve su se lako mogle prepoznati među poštenim ženama, koje su nosile fine cigovane suknje četr prsta “ispod kolina”.

Meni osobno, su se  sviđale baš te zgodne mirišljive žene u lijepim suknjicama pa sam  odmah odlučila da ću u svakom slučaju radije biti lijepa kurva, nego čestita žena …