ONA I ON

piše: Martina Budimir
Ona i on znaju se već dugo godina.

Ona i on imaju već puno godina.

Ona i on možda spadaju u potpuno drugačiji svijet, a možda ipak u jako sličan.

Ona je potekla iz kraja u kojemu i sada živi. Iz siromašne je obitelji i dala je sve od sebe u teškim vremenima kako bi se obrazovala, stekla zvanje i uskoro će u mirovinu nakon dugogodišnjeg rada u struci.

On je u ovaj kraj došao silom prilika, kao i mnogi drugi, kao dijete čiji su roditelji u Slavoniju došli „trbuhom za kruhom“. I on je potekao iz siromašne obitelji. I on je dao sve od sebe u teškim vremenima kako bi uspio u životu, samo je put koji je odabrao ili na koji je usmjeren bio potpuno drukčiji. Mirovinu je dočekao na privremenom radu u inozemstvu i već dulje vremena ponovno boravi tu, u Hrvatskoj.

Ona je rodila troje djece. I njena su djeca svu svoju energiju uložila u školovanje. No život je težak, obrazovanje nije garancija lagodnog života, pa joj je jedno dijete završilo u potkrovlju sa svojom obitelji jer si nije moglo priskrbiti vlastiti dom. Sada su osuđene jedna na drugu sa svim prednostima i nedostacima koje to donosi.

I on ima troje djece. Krenuli su malo drugačijim putem, usmjereni na rad, ne na obrazovanje. No život je težak, rad nije garancija lagodnog života, pa mu je jedno dijete završilo u potkrovlju sa svojom obitelji. Sada su osuđeni jedan na drugog sa svim prednostima i nedostacima koje to donosi.

Ona je više od pola svoga života provela sa svojom srodnom dušom. Uz sve uspone i padove koji nužno obilježavaju svaku vezu, ipak je postala uzor svojoj djeci, osoba zbog koje su vjerovale da prava ljubav postoji, našli je oni do sada ili ne.

On je više od pola svoga života proveo sa svojom srodnom dušom. Uz sve uspone i padove koji nužno obilježavaju svaku vezu, bio je oličenje oca i supruga, uzor svojoj djeci i drugima.

On je prije više od godinu dana nenadano, nepripremljen izgubio svoju srodnu dušu. Zloćudna bolest koja je naočigled odnijela njegovu ljubav, ljubav koju nikada neće zaboraviti.

Ona je dvadesetak dana nakon njega, ne tako nenadano, ali ipak nepripremljeno, izgubila svoju srodnu dušu. Zloćudna bolest za koju se činilo da će im ipak dati malo više vremena za uživanje jedno u drugome, svojoj djeci, unucima, životu. Ni ona svoju ljubav nikada neće zaboraviti.

Ona svakoga dana odlazi na grob svoga suputnika, ritual kojega se ni danas, po snježnoj mećavi ne odriče. Njeguje, mazi, s ljubavlju uređuje grob. O čemu razmišlja, priča li s njim, vjerojatno samo ona zna.

On svakoga dana odlazi na grob svoje suputnice, ritual koji poštuje čak i onoga dana kada mu umire majka – na grob je stigao otići. Jednom reče kako svakoga dana porazgovara s njom baš kao onda dok je bila živa. S velikom ljubavlju i nježnošću očisti grob. Ritual kojega se ni danas po snježnoj mećavi ne odriče.

Ona do groba svoga suputnika ne mora daleko, slučajno je na mjestu gdje je jedan od dva glavna ulaza u groblje, blizu parkirališta.

On do groba svoje suputnice svakoga dana preskače ogradu groblja, nije baš pri ruci, a i tko bi zamjerio, mrtvi sigurno ne.

Ona mu je prije nekoliko dana postavila kratko pitanje: „Pa, zašto preskačeš ogradu?!“

On joj je kratko odgovorio: „Šta te briga!“.

Uputio joj je topli pogled i osmijeh. Ona mu je uzvratila istim takvim pogledom i osmijehom koji govori o dvoje ljudi koji se razumiju, dvoje ljudi koji osjećaju istu bol, istu prazninu, istu potrebu da i dalje osjete vezu sa srodnom dušom koju su izgubili.

Rijetki će razumjeti taj pogled jer rijetki su oni koji su doživjeli tu sreću da veći dio života provedu sa svojom srodnom dušom.

Ona i on nisu par. Nisu to nikada ni bili niti će to ikada postati. Bili su nekoć davno kućni prijatelji, vezali su ih tada korijeni njenoga supruga i njegovi korijeni, ipak ne tako različiti interesi, djeca. Veže ih sada čak i neka vrsta rodbinske veze, ali veže ih prije svega slična priča poput one iz romana najvećih romantičara.

Veže ih nešto što nije i što ne može biti odglumljeno, ljubav prema osobi koju su izgubili i bol koju razumiju samo oni, a mi ostali s pomalo zavisti osjetimo u njihovim pokretima, riječima, djelima, ali nikada ne razumijemo.

Veže ih bol koju ne želim još dugo, dugo osjetiti, ali se potiho nadam da ću je osjetiti za svoju srodnu dušu kada me napusti ili ona za mene ako ja odem prva.