TALAC NEZAVRŠENIH RAZGOVORA

piše: Armin Pohara
Da, iza nas je prva cijela kalendarska godina kako je Hrvatska zakoračila u europsko društvo.

Nešto o čemu su sanjale generacije Hrvata prošlo je relativno tiho i bez pretjeranih strasti. Izuzetno teška ekonomska situacija nije se nimalo popravila ovim statusom, dapače moglo bi se reći da se još i pogoršala.

Tranzicija u kojoj se Hrvatska našla nakon raspada Jugoslavije, domovinskog rata i blago rečeno sumnjive privatizacije nije se ni završila a sada se ponovo nalazi pred novom tranzicijom prilagođavanja europskim standardima i zakonima.

Brojne su dileme i teške odluke pred Hrvatskom koja konačno mora da nađe svoj unutarnji identitet bez kojeg je teško zamisliti iole zdravo i ozbiljno društvo.

San o suverenoj samostalnoj Hrvatskoj je već odavno ostvaren, ali osim samog sna o državi Hrvati i nisu baš previše vremena posvetili tome kakva bi to država trebala biti i oko toga naći barem minimalni nacionalni konsenzus.

Od samog početka dvije se osnovne struje bore za svoje isključivo pravo na viđenje kakva bi to Hrvatska zapravo trebala biti i po čijoj mjeri.
Ako bi banalizirali mogli bi to nazvati CRVENOM I CRNOM strujom, jer nazivati ih u klasičnom smislu ljevicom i desnicom stvaralo bi lažnu sliku o relativno normalnoj političkoj sceni, nekakvom Jing i Jangu univerzalnog ideološko političkog promišljanja, po kome se prepoznaju mnoge druge demokratske zemlje.

Predsjednik Tuđman je na samom početku potpuno ispravno započeo proces pomirenja dva hrvatska fantoma koja generacijama dijele zemlju na dvije gotovo nepomirljive krajnosti, ali ih zbog nečega nikada nije pomirio.

Dapače, mnogima, pa i njegovim najbližim suradnicima ostalo je krajnje nejasno i konfuzno šta se tu, sa kime i oko čega miri?

Moglo bi se bez imalo preuveličavanja reći da danas taj nikad završeni proces opasno nagriza tijelo cijelog društva, a njegovi nasljednjici i vlasti nakon njega, nisu znale kako izdići narod iznad starih razmirica, već su ponekad, upravo nasuprot .koristile te iste stare podjele u svoje male političke svrhe.

Tuđmanova doktrina pomirenja kao bivšeg generala i komuniste bila je u ovom segmentu neobjašnjivo površna i pokazaće se, nakon svih ovih godina, i opasna.

On je naime vjerojatno mislio da je dovoljno reći nekoliko lijepih riječi o pokojnom predsjedniku pokojne države hvalivši njegov antifašizam i držeći njegovu bistu u predsjedništvu, a istovremeno kritički govoreći o nerješenim nacionalnim problemima pod njegovom vladavinom, dok je s druge strane s očiglednom blagonaklonošću pa i podrškom gledao na one koji su poraženi od istoga i koji su isticanjem simbola i osvetničke retorike, zapravo, postali dominantna snaga društva.

Zašto je ova pomirba izvedena ovako traljavo i nedorečeno, pitanja su za bolje poznavateljeTumanove doktrine.

Nedavno sam, razmišljajući na ovu temu napisao jednu kratku rečenicu, misao, aforizam.

“Naši ljudi nikako da se opredjele jesu li su za Ustaše ili Partizane! Kako god da se opredjele naljutiće nekoga od rodbine!”

Mislim da tu negdje leži istina ali i rješenje cijelog problema u kojeg je vrlo malo hrvatskih političarai mislilaca zalazilo, sem časnog izuzetka, velikog Vladimira Gotovca!

Nisu svi koji su bili u ustašama zaista bili fašisti. Uglavnom su to bili normalni obični ljudi koji su po naređenju i dužnosti obukli uniformu svoje države misleći da rade sve ono što časni ljudi rade kada se bubnjevi rata oglase, ali se jesu iz poznatih povjesnih okolnosti i bez svoje velike krivice, svi stavili na stranu fasizma. To je neoboriva povijesna činjenica o kojoj se nema šta puno raspravljati!

Nisu ni baš svi partizani zaista bili komunisti. Mnogi od njih su se prikljucčili ovim jedinicama ne pristajući da Hrvatska bude Hitlerov satelit i saučesnik u najstrašnijim zločinima, etničkim i rasnim čišćenjima. Mnogi od njih su mrzili Pavelića zato što je predao veliki dio Hrvatske (Istru i Dalmaciju) u ruke Musolinijeve Italije.

Mnogi od njih a među njima i Tuđman, voljeli su svoju Hrvatsku ali nisu pristajali na bilo kakvu Hrvatsku i po svaku cjenu!

Kao sto rekoh, nisu svi partizani bili komunisti ali jesu svi bili na strani antifašizma.
Među razumnim i dobronamjernim ljudima, ma kojoj istini naginjali, moralo bi se naći dobre vjere i strpljenja, da završe nešto što je trebalo biti završeno još početkom devedesetih, ali za tako nešto neosporno trebaju razumni i dobronamjerni lideri .

Do tada, Hrvatska će ostati tjeskobnim taocem davnih četrdesetih prošlog stoljeća i nikad završenih razgovora!
Iskren dijalog ljudi koji vole svoju zemlju, morao bi da započne od ovih činjenica, jer se vrlo često ne radi samo o pripadnicima istoga naroda već i o članovima iste obitelji, susjedima i poznanicima.
Europa i svijet danas počiva na temeljima antifašizma i Hrvatska mora naći svoje mjesto među njima kao takva.
Tekovine antifašizma nisu tekovine komunističke ideologije ili bilo koje ideologije, one su danas duhovni standard i ulaznica bez koje se ne prolaze ozbiljna vrata civilizovanih domova.

Zašto SDP I HDZ ne nalaze političke odgovornosti da jednom zauvijek završe ovaj dijalog koji Hrvatsku stalno vraća nazad među nepomirljive krajnosti, teško je reći. Ono što je sigurno jeste da su mnogi od njih svoje ideologije dobrano unovčili i pretvorili u unosan biznis, biznis koji je stavio narod i državu na iscrpljujuće čekanje.
Na njima je sva odgovornost za budućnost Hrvatske koja u budućnost ne može i neće zakoračiti dok god se ne desi katarza stvarnog pomirenja i ova divna zemlja konačno rasterećena okova prošlosti zakorači u budućnost.

Kada je prije neki dan na izborima za novog Predsjednika Hrvatske mladi Ivan Velibor Sinčić osvojio iznenađujućih 17 posto glasova i tako jasno dao do znanja političkim dinosaurusima hrvatske političke scene da je narodu došlo do grla, da su siti priča o partizanima i ustašama, crvenim i crnim, ali da su strašno gladni svega drugoga a ponajprije normalnog života dostojnog čovjeka, možda su se odškrinula vrata nove svijesti i drugačijeg promišljanja.

Tko god da pobijedi na izborima u drugom krugu, morat će se što prije uhvatiti u koštac sa ovim velikim problemom jer bi u protivnom ne nekim budućim izborima svi mogli biti pometeni sa političke scene i završiti na đubrištu povijesti!

A onda, nakon stvarnog pomirenja i jasnog poimanja sebe u cjelini, hrvatski građani trebaju sjesti i dogovoriti se kakav stvarno žele da im bude njihov hrvatski dom u već zahuktalom 21. stoljeću!

Da, Hrvatska jeste prošle godine ušla u Europu ali Europa još uvijek jako sporo ulazi u Hrvatsku!