piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/Dočekali smo i taj dan. Dan kada su absolutno svi Hrvati bili ujedinjeni u sreći, a usudim se pomisliti da toga nije bilo od oslobođenja Knina, koje nam je svijet, eto htio drugačije protumačiti, pa mu nije pošlo za rukom, koliko god su se silne mudre glave u tome trudile. Radovali su se svi, i oni čije su vojničke čizme tada nakupile kilometre prašine, te su se kući samo presvukli i nastavili dalje živjeti oliti vegetirati, kao i oni koji su za donaciju kakvog prastarog vozila Hitne pomoći dobivali Red Danice s pleterom i zahvalnicu na novu adresu.
Baš svi. I neka su. Lako je danas biti Antin, no, još lakše onima koji su oduvijek bili njegovi, njima ne treba puno riječi. Došli su nam generali kući, sušte suprotnosti jedan naspram drugog, jedan samozatajan i neprimjetan, drugi karizmatičan magnet za medije i ljude.
Veličanstven osjećaj radosti i nade razlio se na svakom uglu ovog grada na vijest da su nam oslobodili generale. Radost se mogla gotovo fizički osjetiti – topla, olakšana, punog srca i posve nestvarna. Slobodni generali, slobodni svi Hrvati, upravo takav je bio osjećaj.
Potonuli u beznađe i besperspektivnost svakog idućeg dana, izbombardirani prelošim vijestima doživjeli smo pravu katarzu s oslobođenjem ovih ljudi koji su, eto, odradili rat i poslije rata i dobili ga, i mi zajedno s njima. Svetinja Domovinskog rata ostala je nedodirljiva i ostala je i dalje najviša nacionalna vrijednost, nitko je nije uspio okaljati, nitko je nije uspio oduzeti, kao što su mislili da će nam je uzeti tada prije dvadeset godina.
Kažu da u ratu i ljubavi pravila nema, ali se u oba slučaja pamte žrtve i slomljena srca. Nadam se da je svima onima koji nisu dočekali svoju djecu da se vrate kući na zajednički objed jer su branili vrata slobode, srce danas makar lakše za miligram tuge, jer znaju da se poštenje i čast ne može zatrati nikada.
Od neizmjerne važnosti za same generale i povratka vlastitom životu i svojim domovima, taj dan je ne samo njihov, nego svih onih koji su podnijeli neku osobnu žrtvu za današnju slobodnu Hrvatsku i taj dan je simbolički otvorio vrata u budućnost, koliko god mutna ona bila sada. Umjesto izlizane patetike, dalmatinski general, markantan i osebujan, poručio je odmah prvom rečenicom: -Rat je prošlost , okrenimo se budućnosti! .
Evala mu za to, čekali smo njega koji je godine proveo u bijegu i još više u zatvoru, bez obitelji i normalnog života, da nam kaže da gledamo naprijed u budućnost i ne hvatamo se za skute rata u svakoj prilici. Nema gorčine, nema (samo)sažaljenja, nema težine.
Ekonomski i socijalno povratak dugogodišnjih haaških osuđenika u Hrvatistan neće promijeniti ama baš ništa, neće pomaknuti niti jedan kamenčić, neće olakšati ni jedan radni tj. većini neradni ili bes(z)platni dan. No, dogodio se narod, još jednom i opet za povijest, te su ipak samo tragovi ljubavi ono bitno što ostaje iza nas.
Još se sjećam one nesretne prvostupanjske presude od prije godinu i pol, onog očaja i beznađa koji je zavladao gradom, a bio je prekrasan svibanjski dan. Danas je sivo i kišno, sjećamo se tragedija i rana vukovarskih i škabrnjskih, te ama baš svih onih koji su zbog slobode nastradali i teško nam je, ali nam se ipak čini da smo prošli ispod duge.