BITI ILI IMATI

Nije  problem u skoku “švicarca” nego u padu čovjeka!

piše: Dražen Radman
Kaže jedan čovjek da je s rastom ‘švicarca’ njegova rata narasla na 4 600 kuna, umjesto dosadašnjih 3 900.

Drugi kaže kako sada mora otplaćivati 10 500 kuna, umjesto početnih 6 800. Treći, dodaje, kako ga je žena ostavila jer nije psihički mogla izdržati da je toliko dugo, za petama, prati ‘švicarska napast’.

Četvrti  kaže da se njegov kolega po dugu ubio zbog ‘švicarske omče’, a peti kaže kako sve češće odlazi u kladionicu. Šesti se jada kako sve češće pije, a sedmi kako više misli na te proklete ‘švicarce’ nego na ženu i na djecu zajedno.

Uglavnom, oko 60 000 ljudi nešto slično kažu … Baš kao što, nalik tomu, kažu i članovi njihovih obitelji. Njih oko 200 000.

S druge strane, ovih dana čujem da ‘banke’ kažu kako će imati nepredviđene troškove ukoliko stupi na snagu zamrzavanje tečaja franka na 6,39 kn. Čujem da kažu kako im Vlada RH to ne bi smjela učiniti i tako jednostrano oštetiti  njihovo poslovanje. Dodaju kako treba tražiti pravedno rješenje da se teret novonastale situacije ravnomjerno raspodijeli.

No, ne kažu ništa o tome  kako svoje (potencijalne) klijente nisu upoznale s kvalitetnim i punim informacijama o svim uvjetima i rizicima još na samom početku, prilikom sklapanja ugovora u ‘švicarcima’. Kao što ne kažu koliko im je, na primjer, bila veća  dobit u 2013. u odnosu na 2012. i koliko im je bila veća dobit u 2014. u odnosu na 2013. godinu.

Sve me to, kao običnog građanina, dovodi do zaključka kako za ovakvo ‘ropstvo’ nisu krivi ‘švicarci’, nego prvenstveno pohlepa samih ‘bankara’ koja, jednostavno rečeno, u pravilu ne poznaje riječ – sućut.

To je ono kada jedna (manja) grupa ljudi na drugu (veću) grupu gleda kao na sredstvo za namakanje još veće materijalne koristi. To je ono kad ta manja grupa kaže otprilike: ”Ugovor je ugovor. Niste morali pristati i potpisati. Morali ste znati da ćete se prije ili kasnije razboljeti i dobiti otkaz na poslu. Morali ste znati da će vam (radno sposoban) bračni drug dobiti rak i umrijeti. Morali ste znati da ne možete plaćati rate i, povrh toga, poslati dijete na fakultet. Mi vam nismo za to krivi. Mi samo tražimo ono što je naše prema ugovoru na kojeg ste stavili vlastoručni potpis. Zakon i ugovor je za nas svetinja.”

Meni se, eto, čini  da ovdje nije problem niti u zakonu niti u ugovoru. Oni se, naime, mogu i mijenjati ako su strane suglasne. Ako ona druga strana ima obzira ili obraza. Problem je, dakako, u profitu i novcu koji je (odavno) nekima postao svetinja. ”A u svetinje mi ne smiješ taknuti”, kao da kažu ljubitelji takve svetinje. ”Makar i crkao od gladi i makar ti oduzeli kuću, žao mi je veoma, ali moj novac je moj novac! I ne tiče se nikoga ako ga imam i trideset puta više nego ti. On je moj i, da znaš, krvavo sam ga stekao.”

Točno, vrlo krvavo ga je stekao. Preko krvavog rada desetaka tisuća klijenata koji, i nakon svog radnog vremena, rade dodatno ne bi li kako uhvatili korak s brzogalopirajućim ‘švicarcem’. Dakako, nauštrb nekoliko običnih šetnji i poljubaca svojoj ženi i nauštrb jedne igre sa svojim djetetom.

Ovo razmišljanje me dovodi do tri najjednostavnija pitanja. Prvo: Koji je osnovni smisao bankarskog poslovanja? Draugo: Upravljaju li banke njihovim vodećim ljudima ili vodeći ljudi upravljaju bankama? I treće:  Jesu li bankari, kao ljudska bića, u ozbiljnom bankrotu?

Ako, kao laik, smijem reći nešto o postavljenim pitanjima, onda bih se usudio ustvrditi da je, među ostalim, smisao bankarskog poslovanja i omogućiti svojim klijentima ravnopravnu i razumnu poziciju pri sklapanju ugovora, s naglaskom na humani aspekt istog. To znači da bi se, u slučaju vanrednih i objektivnih okolnosti, banku itekao trebalo ticati što se događa s njenim klijentima i njihovim mogućnostima otplate kredita. To znači da se banka ne bi trebala ponašati maćehinski i lihvarski.

Naprotiv,trebala bi voditi računa kako da olakša položaj zaduženog.

Naravno, to se u pravilu ne događa jer se banka, tj. njeni vodeći ljudi, klanjaju Njegovom Veličanstvu zvanom – Novac. Oni se ne žele odreći makar malenog dijela svog masnog kolača, pa možemo slobodno reći da su bankari ljudi koji, zapravo, ne upravljaju niti bankom niti sobom, iako to vole za sebe misliti. Oni su robovi profita koji ih čini nezasitnim, čak slijepim i, na koncu, prilično nesretnim. Jer trka i žudnja za novcem, kao glavnoj svetinji  života, vodi svakog čovjeka ravno – u osobni bankrot. U bankrot ljudskog bića koje je, možda nekoć, imalo mnogo bolje ideale.

Zaista je tužno promatrati hladna i kruta lica nezaježljivih bankara i njima sličnih velikaša iza trezorskih zavjesa. Kao takvi, ni ne slute što ih čeka nešto kasnije ili, pak, naposlijetku priče. Oni ne znaju da postoji i zakon koji je viši od njih i kojega ne bi smjeli zanemariti ako se žele izvući iz rupe bez dna zvane – pohlepa.

Ne znaju da su, na određeni način, sklopili ugovor s đavlom, i da ih samo Bog može osloboditi iz zamke u koju su se dali uhvatiti. On ih, svakako, želi izbaviti. No, žele li i oni, na vrijeme, raskinuti taj zlosretni ugovor zbog kojeg im lica postaju sve izobličenija, a srca sve siromašnija?

Dakle, nije problem u skoku ‘švicarca’, nego u padu čovjeka.

”Dobro je ime bolje od velika bogatstva…”  (Izreke 22:1)

Split, 21. siječnja 2015.