tekst i foto: Dražen Radman
Da, mrak je i kad već desetljećima misliš da konce svog života držiš u vlastitim rukama, a kroz svo to vrijeme tako lako te svakodnevne (nepredviđene ili iznenadne) sitnice izbacuju iz takta.
O krupnicama da i ne govorim. Dobro znaš što je u tebi bilo i kako si ‘držao konce u svojim rukama’ kad si doživio nepravdu, kad si doživio prometnu, kad si razočarao samog sebe, kad si povrijedio najdraže, kad si izgubio…
A to s ljudima, posebna je priča. Od svih tih ljudi koji su prošli kroz tvoj život, tko je ostao u tvojoj blizini? Tko te voli na način da te razumije ‘u dušu’? Kome možeš, onako, istinski ispričati priču svoga života, reći što te muči, o čemu zbilja razmišljaš u svojoj tišini…?
…
Kako ‘konci’ mogu biti ‘u vlastitim rukama’ ako mi sami nismo u rukama nekog tko zbilja drži konce u svojim rukama i tko zbilja ima moć držati ‘stvari pod kontrolom’?
Ostati ‘sam svoj tkalac’, tj. ne biti u rukama Tkalca koji zna i može, prije ili kasnije za posljedicu donese to da nam život postane zamršeno ‘klupko’ koje ‘vjetar života’ stjera u – slijepu ulicu.
To onda bude ono teško vrijeme kada znamo da nam ništa nije – ‘pod kontrolom’.
To je, također, ono (možda i ‘pozno’) vrijeme kada neki među nama priznaju svoju nemoć i prepuste ‘sve svoje konce’ u Tkalčeve ruke.
Čini se neobično, ali to je ujedno i vrijeme kada život, koliko god težak, ne bude više zamršeno klupko, nego nešto nalik onoj pjesmi (ako sam dobro zapamtio 🤗):
Zlatni konci Božje zore
Došli su u moje dvore
Da bi mojoj duši svitlili
Svitlo nek mi zari lice
Bude ka u male dice
Da ja mogu drugom’ svitliti
…
Cilega života ja san tija samo njih
Da do zlatnih konci nađen put
Cilega života tražija san duši mir
Sad živin…nisan lud