piše: Sandra Marelja Muić
Posljednje je jutro u siječnju. Već. Veljača pred nama, a u naručju nosi proljeće.
Nakon šarolikog vremena prošlih dana, danas na repertoaru bura. Prekrasna subota mami šetače vani.
Mala Vlast se prepustila snu kod prvog raskršća, usporavam korak i uživam u prkosnom plavetnilu što ga bura češlja.
Pramci brodova u lučici Foši miruju, samo iz jednog broda se čuje glazba s radija, to je već tradicionalno tako. Obično pas pudla miruje na vrhu kabine uz glazbu, no danas je vezana uz ogradu stubišta i napeto motri vlasnika. Možda je i on, a ne ona, ali mi ostavlja taj ženski cappricioso dojam jer je očigledno da joj nije po volji dislociranost. Crvena mašna na repu kostriješi se, ali pudla ne daje ni zvuka od sebe dok ljudi idu ka gradskim vratima na dogovorenu kavu.
Nešto malo života u gradu se i osjeti već, iako na trgu nema nikakve naznake kakve manifestacije, a prošlo je deset sati. Ako ne sjedite na suncu, lako vam dođu pingvini na pamet.
Tržnica je puna voća i povrća, nude se prve sadnice jaglaca, med , sir, uvozne klementine, samo što se kupci ne otimaju za ništa, sve je više izložbenog karaktera već neko vrijeme, bez obzira u koje doba dođete među štandove.
Kažu supružnici kod kojih navraćam po meso da je to i do blokade parkinga koja traje na dijelu rive dok se ne završe radovi. Zašto su kod nas u Dalmaciji svi radovi Kineski zid, ostaje fenomen, kao da sve mora proći određeni broj sati insolacije. Čudo jedno.
Sigurno je i to jedan od razloga slabije prodaje, ali se plitki džepovi ipak osjete na svakom koraku, makar dobro držimo formu ovdje još uvijek, barem tu vanjsku i barem ova mlađa populacija. Što se ljestvica starosti pomiče prema gore, lica su pak nešto tjeskobnija. Ili je korak sporiji i držanje stisnuto, ili se odsutno žuri s one dvije ušićarene vrećice natrag kući.
Mala Vlast blaženo spava između blitve i brokule, a jedan djedica se nadviruje u kolica da ga osmotri. Kao svaka prava Vlast, ne obraća pažnju na obični puk i ne da se remetiti u svom carstvu.
Neko djetešce, jedva starije od ovoga sa mnom, mi nosi macchiatto na rubnom stolu u kafiću „Na Četiri kantuna“ i trese se u tanašnoj košuljici te se ispričava jer nije mislio da itko sjedi vani. Na drugom kraju dva lika kao iz Woodstocka ispala, dobrano ih šokira ova jutarnja svježina dok čekaju na svoj kofein. Sada je već smjena subotnjih profila, ovi sa djecom ili spizom u kolicima se spremaju kući , a ovi bez dodatne opreme, osim štikla i mobitela, slijevaju se u Kalelargu. To je tako, viša sila ili mala vlast, na isto dođe.
Prolazim pored jednoga od brojnih poslovnih prostora čija su stakla oblijepljena bijelim papirom. Sve je više takvih na poluotoku koji se sukladno ovakvom (ne-) razvoju u nekim razdobljima godine gotovo pretvara u muzejski prostor, tih i neispunjen. Obično na staklu onda stoji; preuređuje se, iznajmljuje se, zatvoreno.
Ovdje je na vratima nalijepljen rukom ispisan papir: Grade, vrati nam brijače – Građani.
I stvarno, sjetim se da je tu oduvijek bio frizerski salon za muškarce i da ovo nije prva takva sudbina tih malih, nenametljivih, tihih obrta na zadarskom poluotoku gdje je vlasnik ujedno bio i nositelj cijele djelatnosti, kao i duša prostora.
Uslijed nekih drugih okolnosti, svi ti ljudi su stjerani u kut sada. Dok se negdje redi novi dio za parking, ali gubi jedan dio onoga što poluotok upravo čini tako ljupkim i posjeta vrijednim. Svi ti mali obrti i domaći dućančići čine dah ovoga grada, a sada su stiješnjeni između pizza cutova i trgovina jeftine bižuterije, te su im čak i prisiljeni ustupiti svoj prostor jer nisu više rentabilni. Sve drugo nego održivi razvoj (turizma), o kojem se toliko propovijeda.
Težina mi se spusti u misli dok žurim natrag a mnoštvo ljudi tek dolazi u grad. Sunce je sad već nešto više, u granama jednog usputnog stabla zapelo nekoliko pamučastih oblačaka na plavom nebu.
Nakon nagle promrzle kiše, popodne istoga dana je čak izišla dvostruka duga nad lipim mojim gradom.
Neka nam tako i bude, barem jedna neka donese neke nove boje.