ČA JE ŽIVOT VENGO FANTAŽIJA

Šaka suza, vrića smija …

Piše: Martina Budimir
Rođena sam 1975. Roko i Cicibela snimljeni 1978.

Diplomirala sam filozofiju. Roko i Cicibela svoju su filozofiju živjeli.

Roko i Cicibela stvarno su postojali, rođeni krajem 19., a umrli u prvoj polovici 20. stoljeća. Bili su utjelovljenje bijede i siromaštva prve polovice 20. stoljeća, mi smo svjedoci bijede i siromaštva prve polovice 21. stoljeća.

Unatoč svemu, živjeli su iskonsku ljubav, onu koja pršti iz svakoga slova Smojine priče. I ja danas, iskreno vjerujem u to i osjećam to, živim iskonsku ljubav u posve drugim, ali možda ipak i ne toliko drugačijim okolnostima.

Roko i Cicibela bili su nepismeni, pa ipak su mene, koja sam veliki dio svojega života posvetila školovanju, posramili svojim znanjem, razumnošću, britkošću uma.

Mogla bih nabrajati u nedogled razloge zbog kojih sam osjetila potrebu, nakon dugo vremena, ponovno se uhvatiti virtualnog pera, no neću. Ostavit ću nešto i onima koji priču ne znaju, koji još nisu pogledali film. Ja sam ga prije nekoliko dana gledala po tko zna koji put i nisam prebacila na neki drugi program. Kroz „šaku suza i vriću smija“ upijala sam još jednom svaku riječ, svaku scenu koja je dokaz kako se uz tako malo tehnike, bez gotovo imalo efekata, može ostaviti jači dojam nego što to uspijeva svim blockbusterima ovoga svijeta.

Gledala sam ga opet zajedno s Josipom i cijeloga smo se toga, a možda i sljedećega dana, međusobno zvali Roko i Cicibela, …moj Roko, moja Cicibela. Gledao je film ovoga puta i Dominik i sa svojih 12 godina nije se odvajao od ekrana, upijao je i on svaku riječ, smijao se izljevima Rokove iskrenosti, zabrinuto nas pitao je li Roko zaista umro, hoće li stvarno u zatvor, što će biti s njima. Potiho se nadam da je bar u nekim mudrostima ovoga filma i priče, koji je sam po sebi jedna velika mudrost, prepoznao i svoje luckaste roditelje.

U čemu je veličina ove priče, ovoga filma i danas, stoljeće nakon što su glavni likovi doista i živjeli? Mogu ja sada tražiti prikladne slike kojima ću dočarati veličinu i važnost ove priče i danas, mogu koristiti učene izraze kojima, kada hoću, vrlo vješto baratam, mogu izvući onog skrivenog pjesnika u sebi kojega jednako vješto skrivam, a koji čuči u svakome od nas, ali neću. Zašto bih kada film sam daje savršenu sliku koja prikazuje poveznicu aktualnog svijeta i onoga u kojemu su živjeli Roko i Cicibela. Savršena slika, savršeno prikazana i savršeno jasna.

Slika je to na kojoj često i sama završim pokušavajući dočarati kako se osjećam u svojoj zemlji. Ja, koja sam kao dijete obožavala vrtuljke, sada ih povezujem s osjećajem nemoći, mučnine, boli, uzaludnosti i besciljnosti. Upravo sam tako shvatila, a nadam se da je to bila i intencija autora, prikaz vrtuljka pred sam kraj filma.

Roko stoji na vrtuljku i gura ga snagom svoga tijela. Njegov izraz lica, geste, pokreti izražavaju upravo mučninu, nemoć, bol, ali i još nešto vrlo bitno u usporedbi vremena u kojemu su Roko i Cicibela živjeli i našega vremena. Jasno kao dan, toliko jasno da jasnije ne može, vrtuljak prikazuje društvenu hijerarhiju. Ubogi Roko svojom mukom, svojim tijelom gura vrtuljak, alegoriju našega društva, i paradoksalno, ili možda ipak ne, odozgo promatra sve one koji uživaju muku njegova znoja i suza.

Čini se da vrtnji nema kraja. Ili možda ima?

Je li kraj moguć, možemo li i mi kao suvremeni Roke i Cicibele poslušati svoj instinkt, ili možda ipak svoje srce ili svoj razum, i sići s vrtuljka, prestati ga gurati i otići svojim putem?

Imamo li hrabrosti prekinuti vrtnju kojoj se čini da nema kraja?

Svijet ne bi stao, našao bi se vrlo brzo netko drugi tko bi glumio kotač koji gura kola društva u kojemu oni koji uživaju ne cijene, zapravo ni ne znaju tko ih gura, čija im muka direktno ili indirektno omogućava uživanje u svim blagodatima raskošnoga života. Radit će to i dalje svi oni koji su dovoljno očajni, koji su primorani zaraditi svoju koricu kruha za sebe ili svoje bližnje.

Roko i Cicibela nisu pristali na taj kompromis. Nastavili su živjeti slobodna duha i još slobodnijeg uma u svoj svojoj bijedi do svoje smrti. Možda su to mogli učiniti i stoga što su snosili odgovornost samo za sebe, što im život, sudbina nisu podarili potomke. Bi li bili spremni učiniti isto da su imali djecu?

Jesam li ja spremna živjeti beskompromisno i slobodno bez obzira na posljedice? Jesam li licemjerna ako deklarativno tvrdim da jesam, a na svakodnevnoj bazi na kompromise pristajem, zbog Dominika, zbog Josipa, pa, neću lagati, i zbog sebe?

Je li uzaludno gledati svaki puta iznova ovaj film i busati se u prsa da i ja tako živim, tvrditi da potpisujem svaku Rokovu ili Cicibelinu riječ, a već sutra se vratiti u žrvanj života, besciljnu i beskonačnu vrtnju koje najčešće nisam niti svjesna, iz koje ne znam, ne želim, ne mogu izaći?

Imam li ja kao odrasla osoba dovoljno petlje pokrenuti neke nove vrtnje, zavrtjeti zvrk makar malih društvenih promjena? Možda i imam, ali ne činim to dovoljno često.

I zato ovaj film neću pamtiti kao izvor nekih mudrosti koje sam pročitala u knjigama brojnih filozofa. Neću ga pamtiti po onome da onaj tko sve ima ne može biti sretan jer više ništa ne želi, ni po brojnim drugim mudrostima. Pokušat ću ga pamtiti kao memento na to da koji puta ipak siđem s vrtuljka, da usprkos nemoći i svojoj slabosti pokrenem neke svoje vrtloge kojima možda povučem i druge, jednako željne promijeniti svijet.