piše: Martina Budimir
Prije nekoliko dana slala sam mailove različitim zdravstvenim ustanovama pokušavajući dobiti termine za suprugove redovne godišnje kontrole. Prijašnjih sam godina to činila u siječnju da bismo dobili termine u travnju. Prošle su godine prvi slobodni termini bili u svibnju.
Poučena tim iskustvom, već sam sada poslala uputnice i povijest bolesti u zdravstvenu ustanovu u kojoj suprug pregled obavlja.
Šokirao me povratni mail:
“Prvi je slobodni termin 1. srpnja 2020.”
U redu, lista čekanja dulja je za nekoliko mjeseci. No možda je u drugim ustanovama drugačije. S Osijeka se prebacujem na Zagreb.
“Prvi slobodni termin je u prosincu 2020.”
“Imamo termine u travnju 2021.”
“Na red možete doći u travnju 2022. Savjetujemo Vam da se obratite nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi.”
I konačno:
“Imamo termine u travnju 2020. (Bingo!) Sustav pokazuje da već imate termine u srpnju u Osijeku. Ne možemo Vas naručiti dok najprije ne otkažete Osijek.”
Osijek otkazan. Ponovno kontaktiram bolnicu u Zagrebu koja ima termin u travnju. Šalju mi potvrdu o narudžbi za jednu pretragu.
“Je li i druga istoga dana ili?”
“Poštovana, prvi slobodni termin za drugu pretragu je prosinac 2020.”
Dakle, otkazala sam termine u Osijeku da bih dobila raniji termin u Zagrebu, a ono ćorak! Ponovno molim termin u Osijeku. Dobivamo termin 5 dana nakon onog prvog kojega smo već imali. Razmak između 2 narudžbe je uvrh glave 2 sata, a razlika u terminu nekoliko dana.
Ne trebam napominjati da s tim nalazima suprug treba na kontrolne preglede i da se sve pomiče na vrijeme godišnjih odmora. Ne trebam napominjati ni da se radi o redovitoj godišnjoj pretrazi koju se ne smije propustiti jer je u pitanju rijetka i progresivna bolest. Ne trebam napominjati ni da u lokalnoj bolnici pred amputaciju noge na istoj pretrazi još ništa nisu uočili, prepoznali.
Prosvjetni sam djelatnik. Trenutno sam u štrajku. Mediji, raznorazne dezinformacije i spinovi učinili su svoje. Trudim se objasniti svome sedamnaestogodišnjem sinu kako, zašto, s kojim ciljem. Svako objašnjavanje završi rečenicom:
“A hoćemo li morati odrađivati?”
Umorna sam od objašnjavanja. Umorna sam od bolesti ovoga društva. Umorna sam od borbe s vjetrenjačama.
U komentarima na internetu, za koje često pomislim da ih je bolje uopće ne čitati, tu i tamo prepoznajem imena bivših učenika. Tješi me činjenica da još uvijek ima izvrsnih učenika koji se odlučuju za plemeniti nastavnički poziv. Ponosna sam, ali i tužna. Tužna sam jer mi je istih tih bivših učenika u neku ruku i žao. Hoće li ih frustracija zbog omalovažavanja društva i neadekvatne nagrade u vidu mjesečne plaće s vremenom pretvoriti u čangrizave osobe ljute na sebe, na sustav, na koncu i na cijeli svijet.
Mene nije. Još uvijek. Još uvijek uživam u svome pozivu, i nakon gotovo 22 godine radnoga staža u školi, više me vesele kreativnost, iskrenost i rezultati mojih učenika, no što me ljuti sve ovo što se događa u i oko školstva, u društvu.
Ipak, imam potrebu, dužnost, moralnu odgovornost štrajkati upravo zbog svojih sadašnjih i bivših učenika, zbog sve one izvrsne djece koja vide smisao u prenošenju znanja djeci i mladima. Imam obvezu štrajkati i zbog svoga sina jer želim da vidi širu sliku, a ne samo paniku oko moguće nadoknade.
Pokojna majka provela je svoj radni vijek u školi. Svim svojim bićem živjela je svoj učiteljski poziv. Ponekad smo mi, njene tri kćeri, bile ljubomorne na njene učenike jer nam se činilo da su joj oni i njen poziv na prvome mjestu. Svako dijete želi majku samo za sebe!
Ni onda, baš kao ni sada, nastavnici nisu bili adekvatno plaćeni. Ipak, većina u društvu uvažavala je njihovu stručnost, njihovu prevažnu ulogu i njihov trud. Rijetki su, tamo negdje krajem osamdesetih kada sam završavala osnovnu školu, pokazivali jal i govorili: “Tvoja mama radi 4 sata na dan, a dobije cijelu plaću!”
Umorna sam od objašnjavanja koliko pravi nastavnik zapravo radi, koliko je javnosti nevidljivih sati rada u pozadini ona 4 ili više vidljivih. Umorna sam od objašnjavanja da posao nisu svi nastavnici dobili preko veze. Umorna sam od objašnjavanja da se korupciju treba iskorijeniti u svim segmentima društva, ali da prvenstveno treba krenuti od sebe i svih onih sitnih prevara koje su većini postale normalne, a nisu normalne, ne smiju i ne mogu biti.
Ne želim napraviti od sebe žrtvu. Nisam žrtva! Ne smatram se žrtvom. Na koncu, sama sam birala poziv koji volim, već tada svjesna klime koja se razvija oko prosvjete. Kažu, mogla si više, bolje. Ne, nisam! Ovo je jedno od najplemenitijih zanimanja, jedno od najvažnijih zanimanja. Zato je neizmjerno važno pokušati vratiti i/ili zadržati izvrsne u njemu. Bez kvalitetnog obrazovanja nema napretka, a kvalitetno obrazovanje, povrh svih reformi, kurikuluma i trendova, nose kvalitetni ljudi,
Ne želim napraviti od sebe žrtvu jer u svojoj obitelji imam osobu kojoj je daleko teže. Radi se o osobi s invaliditetom i s mjesečnom mirovinom od oko 1.600 KN od kojih 70 KN izdvaja za dopunsko zdravstveno osiguranje jer je ukinuto oslobođenje koje su do prije nekoliko godina imale osobe s 80% tjelesnog oštećenja. Suprug će se ljutiti i reći da nije ni on žrtva, no realno, s tim iznosom sam ne bi mogao ni preživjeti, a kamoli preživljavati.
Namjerno sam počela i završila tekst s problemima onih koji su stvarno žrtve ne pokušavajući pri tome umanjiti važnost problema koje ima prosvjeta. Ne, naprotiv, želim pokazati da je društvo u kojem živimo već dugo kronično bolesno, a organizam se liječi u cjelini. Svatko treba tražiti lijek ne umanjujući pravo onima drugima koji su također u potrebi. Kada bi se i u stvarnoj medicini i u liječenju društva pristupalo holistički, možda bi bilo nade za nas.