Mirko Popović
Zašto se gledamo netremice
Nije to pitanje, možda slutnja
da nas minuli svijet
opet zasipa izohipsama sjaja
Zašto se gledamo netremice
Možda smo se sretali
u vjetrovitim grivama vječnosti
Tekli jedno kroz drugo
kao plazma zanjihana bezvremenom
i bili neprekinut i nevidljiv
spoj lomova bivših trajanja
Ili smo oduvijek imali malu klupu
zagrljenu zlatnim žbunjem
i pticu od srebra
u noćnoj dugi pod čijim smo se
valerima voljeli i nismo pitali
što je to stvarni svijet
Gledamo se, urušeni u nezaborav
kao opojnost dosanjane bajke
koja je blijeda na tvom licu
i bezlična kao emulzija
a blagotvorno urezana u koru enigme
da se na platnu Vremena
nikad ne zaboravimo